Jedan od najkompleksnijih problema koji je pratio vojne sukobe, te ujedno jedna od najslabije istraženih tema jest problem fratricida ili takozvane 'prijateljske vatre' - slučaja kada vojnici pobiju vlastite suborce ili svoje saveznike.
Do ovakvih situacija najčešće dolazi slučajno; nenamjerno zbog pogrešnog pozicioniranja i pogrešne identifikacija, zbog loše koordinacije i slabe komunikacije unutar vlastitih redova radi čega dolazi do netočnog identificiranja.
Međutim do fratricida dolazi i namjerno, dakle kada se svjesno eliminiraju vlastiti suborci, uglavnom nacionalno / vjerski / rasno / politički nepodobni ili nepoželjni vojnici, dočasnici ili časnici.
Jer kao što znamo tijekom rata jednostavno nema mjesta drugačijem načinu razmišljanja ili propitivanja nemile situacije u kojoj se mobiliziran čovjek našao. Ili si 'naš' ili 'njihov', a kad si među vukovima, čini što i oni da te ne bi rastrgali.
U svakom slučaju fratricid je izrazito osjetljiv problem današnjice jer osim što za vrijeme borbenih djelovanja putem 'prijateljske vatre' ginu vlastiti vojnici, puno češće stradavaju civili - bilo vlastiti, bilo tuđi, a zbog čega se skovao izraz 'usputna šteta' ('kolateralna šteta').
Iako navedeni izrazi djeluju, uvjetno rečeno, masama prihvatljivije i uhu blaže, u tekstu nećemo koristi izraze 'prijateljska vatra' i 'kolateralna šteta' već pravi izraz: fratricid ili bratoubojstvo s kojim jedino možemo dočarati katastrofalnu narav navedene pojave.
Jedan od uzroka fratricida je, rekli smo, loša komunikacija među postrojbama. A komunikacija postrojbi na bojnome polju je od iznimne važnosti i često je puta bila presudan fakor između pobjede i poraza. Sama bojna komunikacija i koordinacija se nekoć obavljala uz pomoć vizualnih pomagala poput barjaka, simbola, uniformi i ostaloga što je jasno razdvajalo dva suprostavljena tabora jer u tom kaosu vriskova i zaglušujuće buke oružja, vizualna komunikacija je bila jedini način raspoznavanje suboraca od neprijatelja.
Međutim, mnoge su bitke kroz povijest obilježene mrakom, maglom, pljuskom, gustom šumom, naoblakom ili dimom (pojavom baruta), dakle svega onoga što je djelomično ili potpuno ometalo vizualnu komunikaciju, raspoznavanje i uspješnu koordinaciju snaga, a čiji je epilog znalo biti ubojstvo vlastitih snaga što ćemo kasnije potkrijepiti primjerima.
Dakle, sam fratricid je direktan proizvod zbrke i kaosa koji vlada tijekom borbe. A treba napomenuti da fratricid ne mora biti rezultat nemara i nesposobnosti, već nesretnog spleta okolnosti koji se uza svu profesionalnost zna dogoditi.
Međutim razvojem dalekometnog oružja, zrakoplova, dronova, i sl. klasično vizualno raspoznavanje na bojištu je postalo nedostatno, stoga se moderno ratovanje našlo u svojevrsnom problemu jer na brzom i kompleksnom modernom bojištu postaje sve veći problem koordinirati vlastite snage ili raspoznati vojnika od civila.
Jedna od rijetkih knjiga koja obrađuje problem fratricida je "Le Massacre de Notre Infanterie 1914–1918" ("Pokolj našega pješaštva 1914-1918") u kojoj je francuski general Alexandre Percin 1921. godine činjenično obrazložio kako je tijekom četiri godine Prvog svjetskog rata od vlastitih snaga živote izgubilo nevjerojatnih 75 000 francuskih pješaka.
Navedeni su nesretnici najčešće stradavali od svojeg topništva - loša koordinacija i komunikacija dvaju rodova bi često puta dovela do fratricida jer bi pješaštvo išlo prebrzo zbog čega bi se našli pod topničkim udarom vlastitih snaga.
Što se tiče ostalih, velik broj Francuza je stradao i zbog vlastitih bojnih otrova, mahom zbog promjerne smjera vjetra, zbog nevještog rukovanja s plinom ili pogrešnog stavljanja gas-maski.
I na kraju tu je i određen broj francuskih pješaka koji je stradao zbog nepažnje tijekom borbi prsa-o-prsa. Naime, glavno pješačko oružje za borbu prsa-o-prsa tijekom Prvog svjetskog rata je i dalje bila klasična pješačka bajuneta (bod) pričvršćena na vrh puške. Upadom u neprijateljski rov, s njom se probadalo i sjeklo. Međutim, često puta u mraku, po pljusku ili zbog gustog dima se jednostavno nije moglo vidjeti tko je tko, već se u takvim trenucima probadalo na sve strane i prvog na kojeg se naišlo.
U svakom slučaju 75 000 'usputnih šteta' od 'prijateljske vatre' je ogroman broj ubijenih suboraca koji se ne može uljepšati nikakvim 'prijteljskim' nazivima. Ali Francuzi su barem istražili ovu pojavu. Ostale nacije poput Nijemaca, Rusa, Turaka, Britanaca, Srba, Austro-Ugara i ostalih nisu obrađivale navedeni problem, stoga ni ne znamo pravi obim bratoubojstava Prvog svjetskog rata, ali sigurno je da se broj penje na stotine tisuća.
Amerikanci su svojevremeno pokušali voditi statistiku čiji su rezultati dosta poražavajući jer je ispostavljeno da je u Drugom svjetskom ratu 15% američkih žrtava palo kao rezultat fratricida. U Vijetnamskom ratu taj postotak raste na 20%, da bi u Zaljevskom ratu 1990. godine stopa fratricida američke vojske došla na 24%.
Fratricidi su tek povremeno bili bilježeni tijekom povijesti i imamo raznih bizarnih primjera, od sasvim slučajnih ubojstava vlastitih generala, preko napada prijateljske podmornice na drugu podmornicu, do rušenja vlastitih zrakoplova i helikoptera. Ali jedno je sigurno: u stara vremena kada je bojište bio otvoren prostor na kojem su se sukobljavale dvije različite vojske koje su se jasno raspoznavale, mogućnost slučajnog ubojstva vlastitog suborca je bila rijetkost (a vlastitog civila nemoguća pojava) dok modernim načinom ratovanja fratricidi prijete postati sve češća pojava našeg svijeta.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
