Trump je najavio kako je "naložio" obnavljanje američkih nuklearnih testova nakon 33 godine moratorija. Učinio je to najprije na društvenim mrežama, a zatim i u neformalnim izjavama tijekom posjeta Južnoj Koreji, govoreći da će SAD testirati "na jednakoj osnovi" s drugim silama. Poruka je zazvučala kao dramatičan zaokret, ali je ostala namjerno neodređena: je li mislio na stvarne podzemne nuklearne detonacije ili tek na letna ispitivanja nositelja (raketa) kakva SAD ionako rutinski provodi? Čak su i pojedini dužnosnici sugerirali da je moguće kako predsjednik miješa te dvije kategorije – što ostavlja prostor za tumačenje da je riječ prije o političkom signalu nego o operativnom planu.
Neodređenost ne smanjuje rizik. Sustav kontrole naoružanja već godinama erodira: INF je mrtav, CTBT nikad nije zaživio jer ključne države – uključujući SAD i Kinu – nisu ratificirale, Rusija je 2023. dodatno "poništila" svoju ratifikaciju kako bi se dovela "u ravnotežu" s Washingtonom, a New START istječe u veljači 2026. Ako SAD formalno prekine moratorij i detonira prvu bojevu glavu još od 1992., odgovor Moskve i – posredno ili izravno – Pekinga bio bi gotovo siguran. Time bismo dobili utrku testiranjima, ne samo utrku zveckanjem.
Što točno Amerika danas posjeduje? Nuklearna trijada je netaknuta: kopnene ICBM-e (Minuteman III dok ne stigne Sentinel), podmornice s Tridentima (Ohio-klasse, u tranziciji prema Columbiji) i strateško zrakoplovstvo (zasad B‑52/B‑2, uvođenje B‑21). Aktivna zaliha procjenjuje se na oko 3700 bojevih glava, ukupni inventar, uključujući povučene koje čekaju razgradnju, prelazi pet tisuća. SAD ujedno drži dio taktičkih bombi B61 u Europi. Kritično: od 1992. nema eksplozivnih testova. Pouzdanost se potvrđuje kroz tzv. "Stockpile Stewardship" – superračunala, dijagnostika i subkritički pokusi. Svake godine laboratoriji i STRATCOM formalno potvrđuju da je arsenal siguran i učinkovit bez nuklearne detonacije. Paralelno teče velika modernizacija (novi nosači, novi blokovi bojevih glava poput W87‑1). Ukratko: sustav je star, ali se obnavlja, potreba za detonacijom nije tehnički dokazana.
Rusija raspolaže najvećim ukupnim arsenalom – oko 4400 bojevih glava u vojnoj zalihi i dodatni fond povučenih. Trijada je raznovrsna: silosne i mobilne ICBM-e (Yars, Sarmat), podmornice (Delta IV i Borej s Bulavama), bombarderi (Tu‑95MS, Tu‑160) s krstarećim projektilima. Tu su i "egzotični" sustavi (Avangard hipersonični klizač, Poseidon, Burevestnik). Posljednja ruska detonacija zbila se početkom 1990-ih, testno polje je Novaja Zemlja, gdje se sustavno održava infrastruktura. Poruka Moskve je jednostavna: ako SAD testira – testirat ćemo i mi.
Kina ostaje količinski manja, ali u ubrzanom usponu: približno 600 bojevih glava danas, uz izgradnju novih silosnih polja i širenje cestovno‑mobilnih ICBM-a (DF‑41), te sporu, ali sigurnu konsolidaciju morskog dijela trijade (Type 094 s JL‑2, u razvoju JL‑3 i Type 096). Zračni nosači su najslabija karika (H‑6N, H‑20 još nije operativan). Većina kineskih bojevih glava nije "na ključ" – operativno razmještenih i odmah spremnih je manji broj. Kina nije detonirala od 1996., iako je aktivnost na Lop Nuru zadnjih godina pojačana. Peking odbija pregovore o smanjenju, uz argument da je još daleko od pariteta s Washingtonom i Moskvom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
