Svima koji prate zbivanja na vanjsko-političkom planu dobro je poznata inicijativa kineske ekonomsko političke ekspanzije i vezivanja svjetske ekonomije u orbitu Pekinga pod nazivom One Belt, One Road (OBOR) poznate i pod nazivom New Silk Road ( Novi put svile). Projekt je službeno inauguriran 2013 u govorima Xi Jinpinga u Astani i Jakarti i sastoji se od dva kraka Silk Road Economic Belt-a ( SREB) i Maritime Silk Road-a ( MSR) koji zajedno čine Novi put svile i uključuju u kinesku orbitu 65 zemalja Afro-Euroazije.
Sam projekt ima dva cilja. Prvi je staviti Kinu uz bok SAD-a kao oblikovatelja svjetskih političko-ekonomskih tokova s jedne i dovesti do transformacije kineske izvozno bazirane ekonomije na ekonomiju baziranu na domaćoj potrošnji, ulaganjima prema van i inovaciji, s druge strane. OBOR bi ulio svježu krv potrebnu u razvoju slabije razvijenih zapadnih regija kao što su Xinjiang, Qinghai i Tibet i otvorio izravnije tržišta zemalja partnera kineskoj industriji zajedno s pristupom prijeko potrebnim resursima.
U Pekingu planeri KP NRK znaju da im vrijeme ističe jer BDP Kine je u silaznoj putanji i ide prema razini iz 90-ih, a kao i svaki složeniji projekt svaka značajnija komplikacija može nasukati cijeli plan. Jedan takav problem mogao bi upravo biti nemirna pakistanska pokrajina Beludžistan gdje je Peking uložio velika sredstva u luku Gwadar , zbog njezine geografske blizine Hormuškom tjesnacu; jednoj od žila kucavica svjetske naftne opskrbe. Ulaganja u samu luku i infrastrukturu koja će povezivati luku s kineskim zapadnim pokrajinama trenutno se rade se pod egidom 46 milijardi $ teškog China-Pakistan Economic Corridor-a (CPEC), koji je utanačen između Pekinga i Islamabada 2015 i dio je MSR dijela Puta svile.
Problem leži i u tome da je povijesna regija Beludžistan i s pakistanske i s iranske strane područje permanetnog kriznog žarišta zbog sukoba između lokalnog Beludži stanovništva s jedne i Islamabada i Teherana s druge strane. Tu se naravno uključila i Indija što se vidi kada je ove godine indijski premijer Modi tijekom ceremonije indijskog Dana nezavisnosti javno prozvao Pakistan za zločine nad populacijom Beludžistana i izrazio potporu Beludžima u njihovoj borbi za samo-opredjeljenje. S druge strane Modijevo zgražanje nad krvavom represijom nad Beludžima u Pakistanu, dosta zvuči šuplje jer Indija istodobno ulaže u iransku luku Chabahar udaljenu samo 72 km od Gwadar-a koja bi trebala poslužiti za kontriranje CPEC-u. S obzirom da Teheran se jednako donosi prema svojim Beludžima kao Pakistan prema svojima, Modijevo zgražanje može se svrstati u klasične anale lažnog moraliziranja iza kojeg se kriju strateško-ekonomske brige.
Beludžistan je područje bogato ležištima plina, zlata, bakra, zajedno s neodređenim količinama nafte i urana. Pakistanski dio zauzima teritorijalno 43 % države, no uza sve to to je najsiromašnija i najmanje napučena regija s udjelom od samo 5% u populaciji Pakistana; uglavnom je poznata kao no-go area. Iran je još 1928 otkinuo svoj dio regije ( službeni naziv Sistan-o-Baluchestan), koja se i s te strane granice isto može pohvaliti jednakim rezultatima što se tiče kvalitete života lokalnog stanovništva. Pakistan je pak s početkom svoje nezavisnosti 1947. nasilno anektirao područje poznato pod nazivom 'Britanski Beludžistan', bez obzira na protivljenje baločkih predstavnika, nastavivši britanske kolonijalne prakse koje su sada provođene iz Karachija ( kasnije Islambad) umjesto Londona. Dok, najmanji, sjeverni dio područja je u sastavu Afganistana.
Vezano u sam etnički sastav pakistanskog dijela - s obzirom na nepotpune podatke iz pakistanskog popisa stanovništva iz 1998- Beludži sačinjavaju oko 55% posto populacije. Slijede ih Paštuni i Brahui kao druge dvije najveće skupine među ostalima. Do iranski dio također ima Beludži većinu, a druga po veličini skupina su Sistani koji su šiiti i time povlašteniji od strane Teherana; za razliku od sunni Beludža.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
