Uvod
Sustav kolektivne sigurnosti, zasnovan je na očekivanju koordiniranog djelovanja svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ta suradnja je ostvarena za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne i nakon njega. 1945. godine taj sustav je bio zamišljen da djeluje prije svega u međudržavnim sukobima. Hladni rat i u utrka u naoružanju paralizirali su akcije Vijeća sigurnosti sve do dolaska na vlast Mihaila Gorbačova u bivšem Sovjetskom Savezu.
Nakon Hladnog rata većina sukoba koji se nađu u domeni Vijeća sigurnosti nisu međunarodni nego unutarnji sukobi u granicama država, ali s međunarodnim implikacijama. Pojam 'prijetnje miru' proširio se i na masovne zločine protiv civiliziranog stanovništva, na zločine međunarodnog terorizma, na opasnost od širenja oružja za masovno uništenje. Budući da apsolutno najnadmoćnija uloga u sadašnjem sustavu kolektivne sigurnosti pripada Vijeću sigurnosti, to se pitanje funkcioniranja tog sustava, zapravo, najvećim i najvažnijim dijelom svodi na pitanje funkcioniranja Vijeća sigurnosti. To tijelo Ujedinjenih naroda ima glavnu odgovornost za održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. Ujedinjeni narodi nisu nikada poduzimali akciju oružanim snagama po čl. 42. Povelje, te kolektivna sigurnost gubi vjerodostojnost i uvjerljivost, a baš se na vjeri u taj sustav moglo osnovati odricanje od tradicionalnih oblika obrane.
Nije moguće navesti neko autoritativno tumačenje mirovnih operacija, jer Ujedinjeni narodi nikad nisu formirali njihovu točnu definiciju. Ipak, može se reći da su mirovne operacije Ujedinjenih naroda akcije ili mjere koje uključuju upotrebu multinacionalih oružanih snaga pod kontrolom Ujedinjenih naroda u svrhu održavanja mira, u situacijama nemira, na temelju pristanka ili zahtjeva svih stranaka i bez upotrebe oružja, osim u samoobrani.
Same po sebi mirovne operacije ne mogu riješiti političke ili pravne probleme te ne predstavljaju način rješavanja sporova koji su temelj i podloga sukoba između stranaka. Za rješenje uzroka sukoba potrebna je diplomatska odnosno politička akcija praćena koliko je moguće pravnim načinima za mirno rješavanje sporova.
'Jamci' za mir i sigurnost
NATO je organizacija Sjevernoatlantskog ugovora, naziva se još i Sjevernoatlantski savez, poznata po kratici NATO. To je regionalna međunarodna organizacija vojno-političkog karaktera, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (Washingtonski ugovor) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka. Političko središte Organizacije i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća je u Bruxellesu.
Svojevrstan početak bio je Briselski sporazum kojem su 17. ožujka 1948. godine pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija. Cilj je bio razvijanje zajedničkih sustava obrane i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
