Dobrodošli na advance.hr!
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica (ovdje nema prikupljanja Vaših podataka za nikakve marketinške agencije). Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Advance.hr koristi "kolačiće" (cookies), no isključivo za funkcionalnost samih stranica. Detalje možete pročitati u sekciji: uvjeti korištenja.
Slažem se s uvjetima korištenja

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

PIŠE:
52 Objavljeno:

Kolumna gosta komentatora - dr. Mate Kapović, docent na Filozofskom fakultetu i politički aktivist.

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija


U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranačkog režima u kapitalizam i višestranačku "demokraciju", neke od najčešćih pučkih mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlastî, koje su zemlju opljačkale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su "mi smo ih birali" ili "narod ima vlast kakvu zaslužuje". Iako na razni pučke mudrosti postoji i onaj drugi poučak "svi su oni isti", u samo dvadeset godina je unutarnja logika liberalne "demokracije" poprilično internalizirana i uzima se zdravo za gotovo da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski izabran i da je to "volja naroda". Jasno je da tu ima mnoštvo kontradikcija, kao kada određena vlada provodi očito nepopularne mjere (npr. rast cijenâ ili mjere štednje) ili kada sve redom odbijaju referendume kao jedno od sredstava odlučivanja, unatoč postojećoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omogućava, no u konačnici se drži da je izabrana vlast ipak izabrana vlast koja ima određen legitimitet, stečen na izborima, raditi to što radi.

No je li to baš tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali i jesu li to stvarno bili potpuno slobodni izbori? Pritom se ne treba doticati nepravilnostî i makinacijâ, poput suludog prekrajanja izbornih jedinica ili glasanja mrtvih, o kojima pišu čak i mainstream mediji ‒ pitanja koje ćemo ovdje postaviti su puno fundamentalnije naravi.

Zašto se na "demokratskim izborima" biraju baš oni koji se biraju (dosad su se, ne računajući koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najviše glasova doista najsuvislije i najbolje opcije? Imaju li doista najbolje programe i najartikuliranije argumente? Znamo da u Hrvatskoj ima preko stotinu stranaka, iako su neke od njih očito neozbiljne, no zašto je samo šačica stranaka uvijek u medijima? Je li to doista zato što mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke najracionalnije? I konačno, zašto neke stranke u doba predizborne kampanje imaju više reklama na TV-u, više džambo-plakata uz ceste, više predizbornih skupova po čitavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme između izbora također samo neki političari i neke političke opcije dobivaju većinu mjesta u medijima (što je također zapravo neizravna reklama)?

Prisutnost u medijima i brojnost reklama (izravnih ili neizravnih ‒ u doba predizborne kampanje i inače) je, nesumnjivo, jedan od najbitnijih faktora na izborima. Prisutnost u medijima (plaćena i neplaćena), osim što omogućuje političkim opcijama da izlože svoj program i da prenesu svoje poruke glasačima, nedvojbeno strankama koje ju imaju daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti. Ako je neka stranka u medijima ili se posvuda reklamira ‒ zacijelo ima nešto u njoj i o njoj treba ozbiljno razmisliti kao opciji. Stvar u suštini nije nimalo različita od promidžbe za bilo koji proizvod ‒ je li riječ o prašku za pranje rublja ili o stranci, zapravo je svejedno.

Da bismo odgovorili na pitanje o prisutnosti u medijima i brojnosti reklamâ, potrebno je, kao i uvijek u ovakvim pitanjima, ići prema onome što pokreće svijet. A to je, u ovom političko-ekonomskom sistemu, novac. Dakle ‒ zašto su pojedine političke opcije, stranke i političari više u medijima (u obliku intervjuâ, izjavâ u medijima, članaka o njima...) od drugih i zašto neke imaju, u doba izborâ, puno više reklama od drugih?

Odgovor na brojnost izravno plaćenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, štandova, letaka, bedževa i sl.) u doba izborâ je jednostavan ‒ to ovisi o platežnim mogućnostima pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najvećoj mjeri, zanemarimo li državne subvencije i različite crne fondove (od isisavanja novaca iz državnih poduzeća do slučajeva poput špekulacija o albanskoj mafiji koja je financirala kampanju bivšeg predsjednika Mesića), od onih koji se odluče podržati određenu političku opciju. To mogu biti i obični ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno je da 100kn koje npr. svojoj stranci dâ neki njezin simpatizer, obični građanin, ne može biti ključno u ovoj cijeloj priči. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igračima. A veliki igrači su tu pojedini kapitalisti, kompanije, poduzeća itd. Recimo, najveći pojedinačni donator trenutnog predsjednika Josipovića je bio Sanaderov tajkun (trenutno pod istragom) Robert Ježić (DIOKI, Novi list). Ono što je tu potpuno jasno je da bez para nema ni muzike ‒ tko za izbore nema novaca, nema praktički nikakve šanse na njima uspjeti.

Dakle, prisutnost u medijima i javnosti, reklame i sve ostalo što određenoj političkoj opciji daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti ovise o financijskim sredstvima. A ta sredstva dolaze od onih koji drže ekonomsku moć u zemlji ‒ domaće kapitalističke elite, tj. onih koje često eufemistički i neprecizno nazivamo (krupnim) poduzetnicima ili poslodavcima. Tu se odmah postavlja pitanje ‒ je li u redu da oni koji drže ekonomsku moć u svojim rukama na taj način, prilično izravno, utječu i na izbor naših političkih predstavnika? Kakva je to demokracija u kojoj izbori izravno ovise o novcima? Ne pruža li se tako mogućnost ekonomskoj oligarhiji da izravno odlučuje tko će vladati državom i ne pruža li im se tako mogućnost da se pobrinu da na čelu države budu oni koji će voditi politiku koji njima odgovara (u korist kapitala a na štetu radne većine)?

No to i nije jedini problem. Naime, potrebno se sjetiti kako je naša trenutna kapitalistička "elita" (poput Todorića, Tedeschija, Vidoševića, Mudrinića, Čačića, Štroka, Keruma itd.) došla do svoje trenutne imovine i položaja. Treba se sjetiti Konzuma koji je prije bio Unikonzum i Dione koja je nekoć bila Slavija. Treba se, kraće rečeno, sjetiti načina i uvjetâ na koje se odigrala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima u Hrvatskoj i kako su naši novopečeni krupni kapitalisti došli do onoga što danas imaju.

Kao što svi znamo, u bivšoj državi, prije 1990, su skoro sva sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, trgovine, hoteli...) bila u društvenom vlasništvu. To znači da su pripadala svima nama ‒ svim stanovnicima zemlje. Nakon toga se dogodila pretvorba i, na pravno vrlo mutan način, je društveno vlasništvo pretvoreno u državno vlasništvo da bi ta ista država onda počela s ubrzanom privatizacijom većine svoga vlasništva, tj. predajom tvornicâ, poduzećâ itd. privatnim vlasnicima. Tako ono što je nekoć bilo društveno ‒ tj. vlasništvo svih nas ‒ prelazi u ruke sićušne novonastajuće kapitalističke oligarhije. Ono što su nekoć posjedovali svi, sada prelazi u ruke 1% najbogatijih. To je, u suštini, proces koji je Tuđman (apokrifno ili ne ‒ potpuno svejedno) nazvao "200 bogatih" obitelji (a teorijski obradila, zanimljivo, Vesna Pusić u svojim Vladaocima i upravljačima 1992), a što se drugačije zove "tranzicija" ili restauracija kapitalizma.

Taj se proces, koji se ne bez razloga često zove "privatizacijska pljačka", odigrao na različite načine ‒ poduzeća su jednostavno dijeljena podobnima, davali su se krediti podobnima, neki igrači su dobivali određena poduzeća s ciljem da što prije iz njih isišu sredstva i to podijele ispod stola s određenim figurama iz HDZ-a itd. Nekad je to napravljeno i prividno nešto poštenije, tako da je određeni dio dionica dat radnicima, koji su to, u novonastaloj besparici i oskudici, u najvećem broju slučajeva bili iz ekonomskih razloga prisiljeni odmah prodati.

U svakom slučaju, rezultat je uvijek na kraju, na koji god se način privatizacija odvila, bio isti ‒ ono što je nekoć bilo vlasništvo svih nas je završilo u rukama novonastale kapitalističke oligarhije. To se ni nije moglo dogoditi na puno drugačiji način, iako su se iskustva pojedinih postsocijalističkih zemalja europskog Istoka u detaljima i konkretnoj izvedbi razlikovala (recimo u Češkoj je bilo puno više primjera radničkog dioničarstva, a u Sloveniji se čitav proces do kraja odigrao s 15 godina kašnjenja).

Prije 1990. kod nas nije bilo bogatih, a sva se poduzeća po realnim tržišnim cijenama jednostavno nisu mogla rasprodati ‒ nitko nije imao tolika sredstva (čak ni inozemni kapital pojedinačno i odjednom). Da bi se došlo do prelaska na kapitalizam, tj. na to da sredstva za proizvodnju dođu u ruke šačice povlaštenih umjesto da i dalje budu u vlasništvu svih nas, to se moralo napraviti na ovakav ili vrlo sličan način. Kao i svaka primitivna akumulacija kapitala, i ova se u svojoj biti svodila na grabež i pljačku. Ne treba se zavaravati, tako je to izgledalo, mutatis mutandis, i na kapitalističkom zapadu ‒ jedina je razlika u tome što se to tamo dogodilo prije više stoljeća, dok su nama sjećanja na to još prilično svježa. Također, ne treba misliti ni da je primitivna akumulacija kapitala kod nas završila u 1990-ima, a drugdje prije više stoljeća ‒ ona se na neki način kontinuirano odvija kroz proces koji David Harvey naziva akumulacijom kroz izvlaštenje (npr. u knjizi The New Imperialism, OUP, 2003), a kojim se ono što je nekoć bilo javno/društveno/netržišno i dostupno svima (npr. zdravstvo, obrazovanje ili javni prostor) naknadno podvrgava tržištu i privatnom profitu manjine a na štetu 99% društva (sjetimo se samo kod nas studentske i akademske borbe protiv školarinâ i komercijalizacije visokog obrazovanja ili slučaja Varšavske).

No da se vratimo na temu ‒ nova gospodarska oligarhija, nastala kroz proces prvobitne akumulacije kapitala kroz privatizaciju, je upravo onaj ključni čimbenik koji, putem svog financiranja pojedinih stranaka, odlučuje tko će na izborima pobijediti i kakvu će oni politiku nakon izborâ voditi. Da bi pojedina stranka ili političar uopće dobila mogućnost prikazati se kao "realna" opcija ‒ mora imati financijska sredstva (koja dobiva od kapitalistâ). Dovoljna količina novaca strankama jamči dobro kotiranje na izborima. Ostatak, tj. koja će točno frakcija vladajuće političke oligarhije na izborima pobijediti, ovisi o drugim čimbenicima ‒ trenutnim političkim okolnostima, karizmi, elokventnosti i sposobnostima pojedinih političara i sl.

Tu onda dolazimo i do medijâ, koji također u velikoj mjeri odlučuju o izbornim pobjednicima, npr. svojim izvještavanjem o jednim strankama i političarima a ne o drugima, zvanjem u goste nekih političara (i analitičara i komentatora) a ne drugih, smatranjem baš jedne opcije ozbiljnom a druge ne itd. Tu je opet ključno pogledati ‒ kome dotični mediji pripadaju?

Ako pogledamo mainstream medije, koji su tu zapravo jedini relevantni, manjina ih pripada državi ‒ npr. HRT, koji je, više ili manje, pod političkim nadzorom vlasti (izravnim ili neizravnim), bar u svojim ključnim segmentima (poput središnjeg Dnevnika), dok su svi ostali veliki mediji u privatnim, kapitalističkim, rukama. Dakle, osim što kapitalistička elita odlučuje o izborima financiranjem stranaka, odlučuje i preko svoje medijske ekspoziture. Tu također ne treba posebno spominjati primjere kako je npr. Ježić došao do Novog lista, što se događalo s Glasom Istre ili kako je Pavić od Sanadera dobio Slobodnu Dalmaciju.

Ovisnost rezultata izborâ o novčanim sredstvima (koja dolaze od kapitalistâ, tj. iz ekonomske sfere koja nije pod demokratskim nadzorom većine) i medijima (koji su opet u rukama ili kapitalistâ ili vlastî koje su podjarmljene kapitalističkim interesima jer su s njima premrežene i bez njih ne bi mogle biti izabrane), kao i indoktrinacija koja se vrši kroz obrazovanje i druge sfere društva, u konačnici dovodi do toga da nas se sve uvjerava da "nema alternative" osim liberalne "demokracije" i njezina drugog lica ‒ kapitalizma.

Može li se od medijâ u vlasništvu kapitalistâ očekivati da će govoriti kritički o kapitalizmu? Može li se takva kritika očekivati od škole kojoj program propisuje država na čijem su čelu oni čiji izbor ovisi o tom istom kapitalu? Srećom, neke stvari je teško i propagandom sakriti, pogotovo danas u doba najveće krize kapitalizma od 1930-ih, a pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, gdje je ipak teško biti slijep pri zdravim očima i ne vidjeti na koji se način npr. odvila prvobitna akumulacija kapitala. Osim toga, naravno, u svakom sistemu postoje rupe i niše kroz koje se mogu proturiti različite subverzije i heterodoksni stavovi.

S obzirom na sve dosad rečeno, očito je da sustav koji smo navikli zvati demokracijom zapravo nije prava demokracija. Da, u teoriji se svatko može kandidirati za bilo koju funkciju i osnovati stranku, no u praksi bez potpore velikih igrača iz kapitalističke oligarhije nemate šanse biti izabrani. Je li demokracija koja ovisi o novcima doista demokracija? Teško. Ako tu još spomenemo i druge mane predstavničke demokracije ‒ to da stranke apsolutno nisu primorane provoditi svoje predizborna obećanja jednom kada dođu na vlast, da četiri godine između izbora mogu činiti što god hoće i da ih se ne može praktički nikako smijeniti, demokratičnost liberalne "demokracije" poprima sve bjednije razmjere.

Stoga se sustav u kojem živimo ni ne bi smio zvati (predstavničkom/liberalnom/parlamentarnom) demokracijom nego onime što on zaista jest ‒ kapitalističkim parlamentarizmom (Alain Badiou). Sustavom u kojem postoji formalna mogućnost izbora i demokracije, no koji je u svojoj bíti zapravo iznimno nedemokratičan. Poseban je problem i to što i progresivni lijevi intelektualci, autori i teoretičari nerijetko liberalnu "demokraciju" zovu demokracijom bez ikakvih ograda, a izbore demokratskima također bez ikakvih dodatnih ograda. Na performativnost takve upotrebe pojmova i loše posljedice u vidu davanja simboličke legitimnosti sustavu ne treba posebno upozoravati ‒ progresivne političke snage bi toga morale biti svjesne i trebale bi paziti da govore o "demokraciji" u navodnicima ili da je nazivaju njezinim pravim imenom (kapitaloparlamentarizmom). Borba za političku moć se ne vodi samo na ulici, štrajkovima, prosvjedima, blokadama, na izborima, u parlamentima ili puškama, nego i u sferi javnog diskursa.

Ovdje se još može spomenuti da su sve dosad rečene karakteristike liberalne "demokracije" uvjetovane historijskim okolnostima i odnosima moći u društvu, a ne nekakvim inherentnim nužnostima. Da se liberali doista drže onoga što propovijedaju, i ovakav izborni sustav bi mogao izgledati puno drugačije. Da postoji politička volja koja bi to omogućila, i da nema realnih materijalnih interesa kojima ovakav sustav (u kojem ekonomska moć odlučuje tko će imati političku moć) odgovara ‒ i predstavnička bi demokracija mogla biti puno demokratičnija.

Ne bi uopće bilo problematično napraviti sustav predstavničke demokracije u kojoj bi ekonomska moć bila puno manje izražena, čak i u okviru kapitalizma. Npr. dovoljno bi bilo zabraniti bilo kakvu političku propagandu i reklame prije izborâ ‒ spotove na televiziji, džambo-plakate, plaćene nastupe i kampanje po čitavoj zemlji, letke itd. Svim bi se kandidatima/strankama (za koje bi se potpisi npr. mogli skupljati na internetu, u općinama i sl.) omogućio isti broj minuta javnog nastupa na javnoj televiziji (privatni mediji bi morali o svemu šutjeti ili bi i za njih vrijedila ista pravila) i svi bi imali iste mogućnosti govoriti u javnim dvoranama širom zemlje. Na taj bi se način doista, i u okviru predstavničke demokracije (pa čak i kapitalizma), omogućilo da se poprilično smanji utjecaj novca na izbore (iako ne, naravno, u potpunosti). No za to, jasno, nema političke volje jer onih 1% na vrhu, politička i ekonomska elita, od ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitiraju.

I koje je onda rješenje? Što napraviti u trenutku kada je svijet u ogromnoj ekonomskoj krizi kojoj se kraj ne nazire, kada u većini zemalja vlade rade u korist 1% a ne 99% društva? Što napraviti u situaciji kao što je hrvatska, kada je zemlja deindustrijalizirana, 20% ljudi je nezaposleno, a među mladima gotovo 40%? Kako preokrenuti politiku da radi u korist većine (radnikâ, nezaposlenih, umirovljenikâ, studenata, seljakâ...) a ne u korist političko-ekonomske elite?

Ako smo utvrdili da sustav u kojem živimo nije zapravo demokratski (jer politički izbori ovise o ekonomskoj moći) ‒ što sada? Treba li odustati i odbaciti sustav u potpunosti i ne sudjelovati u njemu? Može li se kroz sustav, nedemokratski kakav jest, boriti za nešto bolje?

Tradicionalna anarhistička ljevica, a u novije vrijeme i veliki dijelovi pokretâ poput Occupy, Indignadosâ itd. odbacuju, izravno ili manje izravno odnosno s više ili manje izravnog kontakta s tradicionalnim anarhističkim idejama, borbu kroz sustav. Uobičajen je argument da se sudjelovanjem u liberalnoj "demokraciji" ili glasanjem na izborima daje "legitimitet" vlastima. No problem je u tome što oni legitimitet imaju samim time što su na vlasti i što imaju realnu moć i nadzor nad državnim i represivnim aparatom. Ideološko neglasanje i odbijanje mogućnosti borbe na parlamentarnoj platformi, jer je ona inherentno nedemokratska (što jest), ima smisla utoliko koliko ima smisla i ideja da se odbije kupovati u samoposluzi zato što je ona kapitalistička jer bi se time davao legitimitet kapitalizmu. No htjeli mi to prihvatiti ili ne ‒ realnost je da živimo u kapitalizmu i u liberalnoj "demokraciji". Ni jedno ni drugo neće nestati samo zato što se nama to ne sviđa i što eskapistički odbijamo u tome sudjelovati (bilo kupovanjem u dućanu, bilo ideološkim neglasanjem na izborima...). U konačnici, rijetko tko to doista odbija ‒ premda pojedinci iz ideoloških razloga ne glasaju, svi kupujemo proizvode koji se proizvode na kapitalistički način, koristimo se uslugama države koja je kapitalistička (iako su, treba istaći, pozitivni elementi države krvavo izboreni u prošlosti od strane same radne većine ‒ prosvjedima, štrajkovima pa i revolucijama ‒ a nisu rezultat samilosti i dobrostivosti kapitala i politike) itd.

Primjeri velikih prosvjeda u Grčkoj koji 2010-12 nisu uspjeli spriječiti mjere štednje ili revolucijâ i velikih masovnih pokreta u Egiptu i Tunisu 2011. koje nisu dovele do zadovoljavajućih rezultata ukazuju na to da samo masovni prosvjedi pa ni same revolucije nisu dovoljne. Iz analize takvih slučajeva proistječe zaključak da je osim masovnog narodnog pokreta potreban i njegov politički organ koji će moći u ime naroda (ali pod kontrolom naroda) preuzeti vlast i doista radikalno zaokrenuti politiku i početi voditi društvo u korist većine, a ne dosadašnje političko-ekonomske oligarhije. Pritisak odozdo putem prosvjedâ, štrajkova itd. može u određenim situacijama dovesti do bitnih pobjeda na mikrorazini, no uvođenje potpuno drugačije ekonomske politike i provođenje pravih demokratskih reformi ‒ npr. uvođenjem česćih referenduma, plenumskog načina odlučivanja na lokalnim razinama i u pojedinim ekonomskim jedinicama itd. ‒ teško da je moguće s nesklonom vladom koju i na najmanji ustupak treba natjeravati generalnim štrajkom.

Pogledamo li zemlje u kojima se događaju progresivni procesi demokratizacije na najnižnim razinama (npr. participatorni budžet u Porto Alegreu u Brazilu ili plenumsko odlučivanje i raspolaganje novčanim sredstvima na razini lokalnih zajednica u Venecueli), do toga nije došlo nekakvim spontanim nastankom plenumâ odozdo (to je moguće u uvjetima velikih pobuna ili ratova pri kolapsu redovnih institucija, no sve takve pojavnosti se s prestankom izvanredne situacije obično brzo ugase), nego nakon što su na vlast u Brazilu i Venecueli putem izborâ došle više ili manje progresivne političke snage.

Kako se, dakle, boriti za pravednije, solidarnije, egalitarnije ‒ postkapitalističko ‒ društvo? Kao što rekosmo, sasvim je sigurno da sami prosvjedi i javne kampanje tu nisu dovoljne ‒ premda ne treba podcjenjivati promjene, ako ništa drugo, u javnom diskursu koje je, recimo, potakao pokret Occupy u SAD-u. Isto tako je jasno, bar u zemljama poput Hrvatske, da ne treba fantazirati ni o kakvim oružanim revolucijama ili pobunama. Je li, dakle, opcija boriti se kroz sustav? I javnim kampanjama i prosvjedima i sindikalnim organiziranjem ‒ ali i borbom kroz izborni sustav? Može li sudjelovanje na izborima biti jedna od taktikâ antikapitalističke borbe ili to znači i automatsko priznavanje legitimnosti i demokratičnosti tih izbora? Je li za progresivne političke snage moguće sudjelovati na izborima, a pritom kritizirati sam sustav liberalne "demokracije" i nedemokratičnost takvih izbora? Je li moguće putovati avionom koji je napravljen u kapitalističkoj tvornici i kojim upravlja kapitalistička aviokompanija, a istodobno ne podržavati kapitalizam i boriti se protiv njega?

Umjesto da se zadržavamo na apstraktnim pitanjima, treba pogledati neke konkretne primjere. Da je borba protiv sistema kroz sistem moguća, pokazuju nam brojni primjeri iz Južne Amerike ‒ trenutnog svjetskog svjetionika što se tiče progresivne, pronarodne i antiimperijalističke politike. Najdojmljiviji je možda primjer Bolivije, gdje 1995. nastaje političko krilo indijansko-seljačkog pokreta (danas pod imenom MAS) koje počinje sudjelovati na izborima i koje samo deset godina poslije osvaja vlast. Iako se situacija i političke okolnosti iz Južne Amerike ne mogu tek tako preslikati na druge zemlje, primjeri Bolivije, Venecuele, Ekvadora, pa i manje radikalnih vlada poput one u Argentini ili Brazilu, mogu biti itekako poučni. Ne samo zato što nam pokazuju da je i preko izborâ u okviru liberalne "demokracije", koliko god oni bili nedemokratski, moguće u određenim uvjetima nešto postići, nego i samom svojom organizacijom.

I za MAS (Movimiento al Socialismo ‒ Pokret prema socijalizmu, inače ime koje uzeto 1999. posve nasumično radi potrebe registracije za izbore) u Boliviji Eva Moralesa i za Alianzu PAIS (Alianza Patria altiva y soberana – Savez za ponosnu i suverenu domovinu) Rafaela Corree, kao i za Huga Cháveza u Venecueli, tipična je uspješna borba kroz izbore (uz to što su npr. u Boliviji 2003. i 2005. bili i veliki i masovni prosvjedi), no istodobna kritika partitokracije i autoritarne organizacije "odozgo" u tradicionalnim strankama ‒ k tome, nakon dolaska na vlast, u sve je tri zemlje došlo do znatno veće participacije ljudî u izravnom odlučivanju "odozdo". Iz perspektive proširenosti zahtjevâ za direktnom demokracijom u Hrvatskoj ili svjetskih pokreta poput Democracia Real Ya (pri čemu je stvarna demokracija = direktna demokracija) u Španjolskoj, zanimljivo je da primjerice MAS u Boliviji (koji nije tradicionalna stranka nego više labavi savez progresivnih društvenih pokreta/sindikata) u sebi sadrži i mnoge elemente direktne demokracije.

Tako se npr. za mnoge kandidate na izborima glasa izravno na lokalnim plenumima, a preuzimaju se i neki tradicionalni direktnodemokratski elementi andskih indijanskih društava Kečua i Ajmara kao što je npr. princip rotacije vodstva radi smanjivanja korupcije (princip rotacije je bio bitan element i dirdema hrvatskog studentskog pokreta). Rotiraju se neke pozicije u vodstvu i kandidature za izbore, a od lokalnih vijećnika se čak traži da daju ostavku u pola mandata da bi ih zamjenici mogli zamijeniti u svrhu dekoncentracije političke moći i političkog osposobljavanja što više ljudi. 2003. je tako na nacionalnom sastanku MAS-a odlučeno da se predstavnici na lokalnoj razini ne smiju opet kandidirati, a 2005. je zabranjena ponovna kandidatura dotadašnjim kongresnicima (uključujući i Eva Moralesa!) da bi i drugli stekli iskustvo.

Naravno, dolazak na vlast progresivnih političkih snaga, pa makar i preko izborâ, nosi sa sobom i vrlo realne opasnosti. Ne treba ići daleko u prošlost i gledati primjere poput državnog udara na vlast Salvadora Allendea u Čileu 1973 ‒ takvih primjera ima i više nego dovoljno u recentnoj prošlosti. Snage statusa quo neće prezati ni od jednog sredstva da se suprotstave doista radikalnoj pro-99% (pa čak i vrlo umjerenoj pronarodnoj) politici – dovoljno se sjetiti pokušajâ državnih udara u Venecueli 2002, Boliviji 2008, Ekvadoru 2010. ili uspješnih državnih udara na Jean-Bertranda Aristidea 2004. na Haitiju i 2009. na Manuela Zelayu u Hondurasu.

I na kraju, nakon svega već napisanoga, koji se argumenti uopće navode za ikakvo razmatranje mogućnosti sudjelovanja progresivnih političkih snaga, onih kakve smo vidjeli na ulicama SAD-a, Španjolske, Izraela, Islanda pa i Hrvatske, na izborima, kao jednom od vidova političke borbe? Riječ je o staroj diskusiji na ljevici, a ovdje ćemo navesti, radi predočavanja spomenutih kontradikcija antikapitalističkog djelovanja unutar kapitalističkog parlamentarizma, neke od razlogâ koje navode oni koji zastupaju sudjelovanje progresivnih snaga u kapitaloparlamentarizmu, takvom kakav jest, ne dajući mu pritom legitimitet nego kritizirajući ga sistemski.

Jedan je argument koji se ističe dojam ozbiljnosti. Većina ljudi ne vidi mogućnost promjene ako to nije preko izborâ i apriorno odbijanje izlaska na izbore im izgleda neozbiljno i teško shvatljivo. Naposljetku, još iz 1920-ih potječe argument da progresivne snage ne smiju odustati od parlamentarizma dok god narod još ima određene iluzije u vezi njega, premda nema dvojbe o inherentnoj nedemokratskoj naravi takvoga modela "demokracije". Iz organizacijskog aspekta gledano, navodi se da je prihvaćanje opcije izlaska na izbore preduvjet za pridobivanje širega članstva kojemu se može nešto koliko-toliko konkretno ponuditi. Plan sudjelovanja na izborima se tako smatra dobrom platformom za građenje masovne organizacije. Naglašava se i da se ne može se računati na to da će se svi ljudi aktivno uključiti u političko djelovanje. Mnogi to neće/ne mogu bilo iz poslovnih bilo iz osobnih razloga. Broj ljudi koji bi se angažirali kroz glasanje na izborima za ozbiljnu antisistemsku opciju, argumentira se, svakako je veći od broja onih koji bi se u tome mogli i aktivno svakodnevno politički i aktivistički angažirati. Jedan od argumenata koji se navode je i taj da je sudjelovanje na izborima i ulazak u neka tijela lokalne i državne uprave odlična prilika za lakše širenje progresivnih ideja u društvu, dok uspjeh na izborima znači i financiranje od strane države, što se navodi kao mogućnost za korištenje tih sredstava za daljnje širenje aktivnostî neke političke opcije i progresivnih ideja.

U svojevrsnoj parafrazi Margaret Thatcher, obično se postavlja pitanje ‒ koja je alternativa? Polagano građenje direktne demokracije odozdo, revolucija kroz generalni štrajk, oružana borba? Takve ideje, razložno se tvrdi, izgledaju iluzorno i u većini današnjih zapadnih zemalja i u zemljama poput naše (iako u razvijenim kapitalističkim zemljama, zbog stoljećâ indoktrinacije i internalizacije kapitalističke logike razmišljanja ni izborna opcija, osim u zemljama poput Grčke i nekim drugim iznimkama, ne izgleda realnom). Propagandno/aktivističko djelovanje samo kroz izvaninstitucionalnu borbu, prema takvom gledištu, uvijek ima vrlo ograničene dosege. Mnogi progresivni teoretičari argumentirano tvrde da samo društvena mobilizacija, prosvjedi, javne kampanje, štrajkovi itd. nisu dovoljni za rušenje sustava (iako su nesumnjivo potrebni u širem okviru), nego da je tu potrebna i stroža i strukturiranija organizacija. Kako navodi, primjerice, teoretičar Marko Kostanić: "jedna stvar je organiziranje ljudi na okupiranom fakultetu ili trgu, a nešto potpuno drugo briga za reprodukciju čitavog sistema".

Navodi se i bitan realpolitički argument da moguće preuzimanje vlasti putem institucionalnog puta ima prednosti nad nasilnim rušenjem vlasti (koji je ionako, bar u našim krajevima svijeta, tvrdi se, iluzoran) zbog legitimacije koja se na taj način dobiva, zbog manjeg otpora konzervativnih snaga unutar zemlje i zbog manjeg potencijalnog međunarodnog pritiska na novu progresivnu vlast itd. S druge strane, čisto načelno, brojni teoretičari, poput Davida Harveyja, upozoravaju da je strateški potpuno nesuvislo unaprijed odustati od uprezanja državnog aparata u svoju korist i prepustiti ga u potpunosti drugoj strani (liberalima i konzervativcima). Uvijek, naravno, treba istaći i drugu stranu, a to je da svaki ulazak u kaljužu parlamentarne realpolitike, a kamoli u vlast, nosi sa sobom vrlo realne opasnosti, nužnost često neugodnih kompromisa i poprilične teškoće. Nije nimalo sporno da su neki takvi pokušaji u prošlosti završili poprilično loše, no, prema mnogima, apriorno bi odbijanje ulaska u borbu za vlast, samo da bi se sačuvao "čist obraz", moglo završiti još pogubnijim posljedicama ‒ ne treba se, naime, nadati da će primjerice neofašističke snage, koje također bujaju u doba krize, imati previše skrupulâ oko toga.

Što se tiče procjene trenutne situacije, argumentira se da je u trenucima ekonomske krize, pogotovo na periferiji s kratkom recentnom tradicijom liberalne "demokracije" i kapitalizma (kao što je to u postrealsocijalističkim zemljama istočne Europe), potencijal uspjeha ovakve strategije, prema mnogima, ipak puno veći nego u zapadnim kapitalističkim zemljama. Dodatan argument koji se navodi jest i to da bi bilo kakav, makar i ograničen uspjeh na izborima (recimo, ulazak bar nekoliko zastupnika ozbiljne antisistemske političke opcije u parlament), bio poticajan međunarodni primjer za druge zemlje. Primjer pak Južne Amerike (iako u bitno različitim okolnostima) mnogima pruža nadu da je moguće doći na vlast preko izborâ. A u slučaju dolaska na vlast, prema mišljenju mnogih, mogućnosti su nesagledive i jurišanje na nebesa postaje ipak nešto izglednije.

No kakva je uopće mogućnost za prolazak progresivnih, pa čak i potpuno antisistemskih ideja, danas u svijetu? U Hrvatskoj smo vidjeli, na primjeru relativnog uspjeha laburistâ/Lesara i Grubišića na izborima 2011, na vrlo mutnoj kvazi-lijevoj i populističkoj platformi, da postoji mogućnost da se uđe u parlament praktički bez sredstava i bez profesionalnog kadra u određenoj stranci koji na tome radi. Kapitalistički parlamentarizam, kako rekosmo, nije prava demokracija, ali ipak pruža određene mogućnosti za političku borbu koje, kako tvrde mnogi, ne treba unaprijed odbacivati. Samo je jedna stvar sigurna ‒ trenutni političko-ekonomski sistem koji funkcionira isključivo u korist onih 1% na vrhu, a protiv interesâ 99% ljudi, sasvim sigurno neće pasti sâm od sebe. Protiv njega se treba aktivno boriti.

Mate Kapović

Komentari

(52):
» Objavi komentar
Napomena: komentari čitatelja ne predstavljaju ni na bilo koji način stav uredništva portala advance.hr. Za sadržaj i točnost komentara čitatelja ne odgovaramo. Sadržaj se periodično pregledava i neprikladni komentari se uklanjaju. Advance.hr zadržava pravo brisanja komentara, kao i blokiranja korisničkog imena bez najave i bez objašnjenja.

Uvjeti komentiranja: Poštovani, pri objavi komentara molimo za kulturno izražavanje. Administrator će izbrisati sve komentare koji na bilo koji način vrijeđaju druge ili svojim sadržajem nisu na adekvatnom mjestu.
Sortiranje: | Prikaz:
  1. +4
    windmaster
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    16:27 | 25.05.2012.
    ...nada i dalje živi :)
    predlažem da se lijepo ujedinimo oko npr. ovog portala i ozbiljno započnemo borbu za svoju slobodu
    Prikaži cijeli komentar
  2. +3
    Bajka
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    16:23 | 10.05.2012.
    sve dok se ne stvori kritična masa onih koji znaju što se u stvari događa, te dok ista na silu ne odluči preuzeti stvari u svoje ruke, ne piše nam se dobro. sve za sada ide po planu cionističkih vođa koje upravljaju svijetom. na kraju kada se sve slomi ponudiće svoje rješenje koje će masa neznalica objeručke prihvatiti i braniti kao svoje i jedino moguće.
    dobro je netko ovdje naveo da su ljudi spremni "netalasati" samo da se njihov mikro svijet ne sruši.
    Prikaži cijeli komentar
  3. +3
    kevedinka
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    14:57 | 10.05.2012.
    Ako nista drugo,dobar je osjecaj da ima jos ljudi koji ne nasjedaju na one najskuplje lazi,da ovaj sustav nije savrsen,ali da nije izmisljen bolji,da je drzava los gospodar,da radnici mogu da rade za gazdu,ali ne za sebe itd.Ali lose je sto se vecinu ljudi moze jako jeftino kupiti i koji ne bi da talasaju da ne izgube sitne privilegije.Intelekt im ne da mira,ali radije bi da igraju po pravilima sutava,jer sto je sigurno-sigurno je,je li tako dr.Kapovicu?
    Prikaži cijeli komentar
  4. +5
    gemma
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    12:57 | 10.05.2012.
    Politika ustvari više ni ne postoji.
    Oglodali su je ekonomija, kapital, korporacije, bankari, vojske...
    Tako oglodana i obesmišljena postala je mutna, prljava, ozloglašena četvrt u koju savjesna majka ne bi pustila svoje dijete.
    Časni, moralni i pametni ljudi, pa i Kapović, njome se bave tek uz rukavice i zaštitnu masku, salonski i fakultativno, a časni, moralni i pametni glasači nasjeli su samo još ovaj, čini mi se posljednji put.
    Pošto progresivni a hrabri pojedinci kržljavo rastu na našim livadama, sva je prilika da će se na kraju odnekud pojaviti lud i hrabar... autsajder-fašista.
    A Hrvati će još jednom, između krvave ili baršunaske, izabrati onu treću, autohtonu: mutavu revoluciju.
    Prikaži cijeli komentar
  5. +3
    Sikert
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    09:09 | 10.05.2012.
    [email protected]
    U nekoliko rečenica sva istina. U stvari sva istina u jednoj rečenici "da bismo vidjeli dalje i drugačije potrebno je da izvadimo glavu iz kutije u koju nas je zatvorio sistem a koju čine politika, mediji, školstvo, obitelj, crkva, okruženje ..." ja bih dodao riječ "hrabro" ispred "izvadimo glavu iz kutije"

    Svako dobro

    patriotpokret.com.hr/

    Prikaži cijeli komentar
  6. +5
    kula
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    08:46 | 10.05.2012.
    pratio sam Matu u vrijeme dok je dobijao koju minuticu na režimskoj tv i sviđao mi se drugačiji način njegovog razmišljanja ... ipak stalno sam očekivao da vidim širinu u njegovim idejama i ostao malo razočaran ... kao što ta silna propaganda tj.laganje utječe na mene kao birača u dilemi dali da biram govno ili drek tako, meni se čini, utječe na predvodnike drugačijih rješenja o tome da je samo "demokracija" i sistem koji imamo jedini pravi ... oni kažu "nije savršen ali ne postoji bolji" ... :) što je bezobrazno vulgarno i direktno izrugivanje zdravom razumu ... naravno da ne postoji bolji, pod uvjetom da želite zadržati postojeće stanje ali ako pokušate odstupiti i dirnuti u stupove sistema osjetićete kako "demokracija" namješta rebra i lomi kosti ...
    da bismo vidjeli dalje i drugačije potrebno je da izvadimo glavu iz kutije u koju nas je zatvorio sistem a koju čine politika, mediji, školstvo, obitelj, crkva, okruženje ... ako stvarne promjene nemojmo mijenjati igrača na terenu promijenimo pravila !!! .. lijepo se to vidi na nogometu, zamjena igrača možda nešto promijeni u samoj igri ali tako ne mijenjamo igru ali ako uvedemo da se smije igrati rukom onda stvarno mijenjamo igru ... nama je potrena stvarna promjena igre a ne zamjena igrača !!!
    Prikaži cijeli komentar
  7. +4
    melkijades
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    02:36 | 10.05.2012.
    slažem se sa skoro svime što je napisano. posebno oko te esencijalne podjele 'izbori ili ne'. jednostavno rečeno, smatram da - kad se sve 'zbroji i oduzme' - mogućnost ozbiljnog i progresivnog djelovanja u lijevom, anti- ili post-kapitalističkom smjeru MORA imati prioritet nad bilo kakvim higijenskim, ideološkim ili moralnim ogradama. Naime, druga strana takvih ograda NEMA, tako da je to luksuz koji si ni mi ne možemo priuštiti.
    Prikaži cijeli komentar
  8. +2
    REMETA
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    01:24 | 10.05.2012.
    da li biljke neko "nagovara" na rast i cvat ili su bitnije okolnosti koje ih okružuju, god.doba, vlaga, vjetar , sunce....pa one SAME krenu u
    u odrđenom trenutku na određenoj lokaciji pod određenim okolnostima počinju neki procesi u prirodi a mi ih nismo svjesni jer vidimo samo vrh "ledene sante".a to se događa i oko nas. globalni "genetičari" exprimentiraju ali nikad sigurno NEZNAJU kako će se expriment završiti i u čiju "korist",zato je SVE moguće,pa čak i najveće nelogičnosti.
    sigurno je samo da je mjena sigurna..... a kap koja je prelila čašu samo je djelić u toj priči.
    Prikaži cijeli komentar
  9. +3
    Pavle Isakovič
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:21 | 9.05.2012.
    1. Dok se ne pojavi politička opcija koja bi mogla biti, kako to autor kaže "progresivna", vredi pokušavati aktivnim bojkotom izbora, nešto slično se desilo pre nedelju dana u Srbiji, oko 2,5% birača namerno je predalo tzv. bele listiće, a ta informacija se upadljivo prećutkuje. 2,5% nije mnogo, ali za početak nije loše razmišljati u tom pravcu.

    2. Meni se čini da je Grčka od zemalja u regiji sada najbliža tome da se u njoj pojavi slična politička ideja koja bi postala popularna i to može biti okidač za ostale, slično poput latinoameričkog "sindroma"...

    Inače, odlično pogađa "u metu" ovaj Kapović, mada možda potcenjuje Francusku, Italiju, Španiju, uopšte kontinentalna Evropa, nije ni približno tako prokapitalistička kao što na prvi pogled izgleda. Problem je jedino u tome što su te zemlje isuviše velike i važne, da bi im svetski moćnici dozvolili da ispadnu "iz koloseka".
    Prikaži cijeli komentar
  10. +2
    Brain32
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:28 | 9.05.2012.
    Nostradurus je u pravu koliko god se to nekima ne sviđalo...
    Žao mi je ali očito da jedan fakultet koji ima fosile poput Goldsteina i ostale kamarile koja još živi u prošlim vremenima i imaginarnim mogućnostima nije baš u stanju polučiti logične i dobre ideje...
    Prikaži cijeli komentar
  11. +8
    proleter
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    20:59 | 9.05.2012.
    a nostradurus je...pretpostavljam Ivan Pernar ;-)
    Prikaži cijeli komentar
  12. +5
    Sauron
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    20:38 | 9.05.2012.
    Ovaj tekst je dobar u pogledu dijagnoze i opisa bolesti ali je loš u propisivanju lijeka. Ja nisam nikad u životu glasao. To nipošto nije zato jer me politika ne zanima, naprotiv vrlo me interesiraju političko-ekonomska pitanja kako na lokalnom tako i na globalnom nivou. Ja nisam nikad glasao zato jer ne želim dati legitimitet bilo kojoj partiji koja sudjeluje u ovom sistemu tzv. "demokracije". Ja vjerujem da samo krvava revolucija (a ne plišana ili izvana režirana i uvezena kvazi revolucija kao one u sjevernoj Africi) može izliječiti postojeću društvenu bolest. Naravno ima uspejšnih i neuspješnih revolucija ali to ne znači da revoluciju treba odbaciti samo zato jer revolucije mogu biti neuspješne! Imali smo primjer uspješne komunističke revolucije kod nas tijekom Drugog svjetskog rata kada se istovremeno vodio narodnooslobodilački rat ali i komunistička revolucija i odbacivanje tadašnjeg sistema kroz revoluciju. Da bi revolucija bila uspješna treba postojati politička snaga koja će je voditi, kako organizacija tako i osoba (tada je to bila Komunistička partija i J. B. Tito), treba postojati povoljan splet okolnosti na međunarodnoj sceni (tada je postojala jedna velika i jaka socijalistička država - SSSR), treba postojati odlučnost i bezkompromisno odbaciti u potpunosti postojeći sistem tzv. "demokracije" što je samo paravan za diktaturu kapitala te uspostaviti diktaturu proleterijata. Revolucija treba doći u pravi trenutak. Nikakve druge metode osim revolucije neće radikalno promijeniti postojeći sistem diktature kapitala.
    Prikaži cijeli komentar
  13. +3
    Sikert
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    19:03 | 9.05.2012.
    spunk, [email protected]
    Momci potpuno ste u pravu: Spunk, tvoja konstatacija, stanja je fascinantna. Što bronko kaže, nema se vremena čekati.
    Potrebno je na jednom mjestu okupiti 100 tisuća mladih ljudi koji su spremni izaći na ulicu. Takve od nedavno pokušavamo okupiti pod zajednički kišobran na ovom mjestu: patriotpokret.com.hr/
    Program koji je iznesen na portalu identičan je ovome o čemu Bronko govori. Uključite se, raspravljajte s autorima
    jedinog mogućeg plana, koji našoj zemlji garantira izlazak iz dužničkog ropstva.
    Moramo shvatiti da političke, intelektualne, gospodarske i sve druge, od 90-ih nametnute nam "elite" to uopće nisu.
    Kad si priznamo da su te "elite" u stvari najnepošteniji, najamoralniji, najkukavičkiji, izdajnički otpad hrvatskog naroda, tada će i promjene biti moguće.
    Vi mladi ljudi, trebate i morate preuzeti dgovornost za svoju i sudbinu vaših roditelj i vaše djece. Morate stvoriti stvarnu elitu hrvatskog naroda, koja će usmjeriti ovaj jadni obespravljeni narod na pravi put.
    Prikaži cijeli komentar
  14. +2
    beware
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    18:52 | 9.05.2012.
    danas otvaranje izlozbe "Revolucija sad i zauvijek" u SC-u Zg....navali ko moze....
    Prikaži cijeli komentar
  15. +2
    Nostradurus
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    17:36 | 9.05.2012.
    Spremite se lupati minuse. Čitao sam tekstove Mate Kapovića (Direktna demokracija) i slušao ga na TV-u. On dođe nešto kao intelktualnija verzija Slavka Kulića. Definitvno, čovjeku fali mala pomoć da sve poveže. Zbog toga mu tekstovi zrače logičkim nedorečenostima. I tako ja napišem e-mail Kapoviću (prije više mjeseci) i nema odgovora. Čovjek koji piše o demokraciji ne komunicira e-mailom. Ma što ih rekao više. Imam osjećaj kao da je zaboravio da se "Čovjek uči dok je živ". Mate je zabarikadirao svoje znanje i ne miče se.
    -----------------
    Puno toga je rekao što smo već čuli. Nije čak ni rekao kako se događa raslojavanje i bogaćenje onih par postotaka ljudi. Sve u svemu, bolje bi mu bilo da više ne piše jer ne doprinosi rješenje.
    -----------------
    Totalno je fulao princip demokracije. Pa što bi nam značilo da sve stranke imaju jednaku promociju kada demokracija ne garantira da ćemo izabrati najbolje, nego one koji izgledaju dobro, lijepo govore i šarmantni su. Znači da edukacija birača o tome što se stvarno događa i kako bila više nego bitna.
    -----------------
    I na kraju evo što je Kapović "zaboravio" reći. Ključ bogaćenja manjine nad većinom je vlast nad emisijom novca u rukama tih istih (banaka). Sve ostalo će doći na svoje mjesto kada to riješimo. A ne znam kako je to teško bilo istražiti i naći. Dakle palac dolje za ovakve niš korisne tekstove. Akademska zajednica kao da je pretplaćena da ne koristi društvu? Katastrofa.
    Prikaži cijeli komentar
  16. +5
    spunk
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    15:25 | 9.05.2012.
    [email protected]"Ali moramo taj korak učiniti mudro i nadasve masovno, zvijeri se neće predati tek tako... Pameću, ljubavlju, brigom i zajedništvom moramo ovaj svijet učiniti slobodnim i čistim"...

    Nadasve mudro,ne eksplicite i masovno...
    Čekanje inertnih masa DA SHVATE ubija entuzijazam proaktivnih genijalaca...Genijalci se stalno propitkuju(to je osobina genijalaca,budale su u sebe uvijek sigurne) -pa što je ovim ljudima,jesam li lud ja ili oni...Odgovor je jednostavan-oni su ludi.
    Proaktivni genijalci ne rade ništa loše kada se "koriste" masama za svoje ciljeve(onima kojima se može manipulirati)-jer bolje je da prosječna osobnost slijedi "diktaturu PAMETI " nego diktaturu mediokriteta i gluperda svih vrsta...A ljudska osobina je IONAKO da slijedi autoritete-dokazano...
    TREBAJU NAM STVARNI AUTORITETI(progurajte se),a oni moraju biti glasniji od LAŽNJAKA...Intelektualna šutnja je ČISTI,NEPATVORENI ZLOČIN...Svijet je strašan ne radi zlih,već radi onih koji po tom pitanju ne poduzimaju ništa (Einstein)...
    PLJAČKA ZEMLJE se događala dok su INTELEKTUALCI(i pravi i lažni) spavali...I ŠUTILI...ili se pljački pridružili...Netko je tu pljačku morao obaviti...pa nije ni MMF sam to obavio...Netko je nosio crne vreće s novcem i potpisivao prodaju svega ...Gdje je tu državno odvjetništvo? -
    upravna vijeća,nadzorni odbori... su gledali krađu svake firme,ljudi imaju imena i prezimena... Znao je Einstein lijepo tko je stvarni krivac za svo zlo svijeta-onaj tko ništa ne poduzima...
    Prikaži cijeli komentar
  17. +25
    Bronko
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    13:01 | 9.05.2012.
    Moj prijedlog za desant na parlament.
    Ime stranke: SSF (socijalističko suverenitetni front)
    Politička ideologija: na liniji zemalja Latinske Amerike, povratak suvereniteta po pitanju odlučivanja o unutarnjoj i vanjskoj politici - znači, izlazak iz EU i NATO saveza pod broj 1. Normalni ekonomski odnosi, ali bez diktature Brisela i Washingtona. Okretanje državama BRICS-a, njima strašno fali partner na prostoru Europe i taj partner bi bili mi.
    Ekonomija: nacionalizacija vitalnih sektora, od telefonije do energetike
    - uvođenje MIX ekonomije, državni poticaji na poduzeća sa strukturom radničkog samoupravljanja
    - besplatno školstvo i zdravstvo
    Članovi: mladi, osviješteni, progresivni ljudi
    Potencijalni broj glasova na idućim izborima: 50,000 do 100,000, koliko je to zastup. mjesta?
    Prikaži cijeli komentar
  18. +8
    kevedinka
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    12:05 | 9.05.2012.
    Ja bi,Mate,isprintao samo prvi dio gdje diognisticira stanje i to djelio kako kazes,ali ostalo-fala mu.Po tom receptu bi ovako ostalo ko zna dokle,a mi nemamo vremena.Pa cuvenija Marxova misao je da nije fazon tumaciti svijet nego ga mijenjati.A ovo je kao da su 1939.odlucili cekati da Hitler umre prirodnom smrcu,od starosti.
    Prikaži cijeli komentar
  19. +2
    Souljah
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    11:47 | 9.05.2012.
    @Nephilim
    Ako imaš jak auto (ili tenk) možeš i razbit zid :D
    Prikaži cijeli komentar
  20. +8
    Nephilim
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    11:38 | 9.05.2012.
    @Brain

    Kada se vozis u autu i zalutas u slijepu ulicu jedini nacin de se ide naprijed je u stvari u rikverc...
    Prikaži cijeli komentar
  21. +10
    Souljah
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    11:38 | 9.05.2012.
    @BackToMotika
    Izuzmimo tvoje veličanje kapitalizma, ali pogodio si da kapitalizam živi od istraživanja i stvaranja novih potreba. Ali reći da je to nekakav humanizam, jednako je tvrdnji da su konc-logori nužni u ratu ili da je inkvizicija opravdano sredstvo za viši cilj.
    Preporučio bih ti knjigu 1984 od Orwella, ako je već nisi pročitao, ima i istoimeni film, prastar..
    Ako si je već čitao prije kojih 35 godina, onda je ponovo pročitaj..
    Staljinov boljševički socijalizam je nažalost u ideju komunizma uveo rigorozni pragmatizam, istražujući samo ono što je nužno za čovjeka, i dajući mu to, a ostalo trošeći na naoružanje i svoju svitu. Taj brkati gospodin je zaboravio da i raji treba malo luksuza.
    Kako bilo, držim se one antičke: Timeo Danaos et dona ferentes, vidim u svim tim dostignućima kapitalizma i nehumanih (a to su gotovo svi) ekonomskih i političkih sustava iz prošlosti, potencijalnog trojanskog konja, kojeg bi valjalo spaliti prije nego učini štetu.
    Prikaži cijeli komentar
  22. -8
    Brain32
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    11:34 | 9.05.2012.
    E da a Kapoviću zamjeram i lagano pljuvanje po Laburistima, valjda mu nisu dovoljno ekstremni iako malo koja politička opcija više zastupa 99% od stranke RADA.
    No ne očekujem od ekstremističkog salonskog komunista da razumije rad i radnike...
    Prikaži cijeli komentar
  23. -4
    Brain32
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    11:31 | 9.05.2012.
    Pretjerujete sa svim tim socijalističkim i komunističkim spikama.
    Ja se slažem sa tim da su prijašnja vremena imala pozitivne stvari ali ona su prošla, treba gledati naprijed a ne unatrag...
    Prikaži cijeli komentar
  24. +10
    mate
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    11:27 | 9.05.2012.
    imenjaku kapa dole - isprintat i dijelit onima koji nemaju internet
    Prikaži cijeli komentar
  25. +11
    Nephilim
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    10:54 | 9.05.2012.
    @Motika

    Kod nas i u mnogim drugim zemljama STVARALO se u socijalizmu i nekoj blazoj ili jacoj diktaturi dok se RUSI i UNISTAVA upravo u demokratskom-kapitalizmu ili u 'kapitalistickom parlamentarizmu' sto bi Kapovic rekao...

    Motika, navedi za sve nas sta se to STVORILO (osim sveopste bijede, siromastva i lopovluka) u zadnjih 20 godina na prostorima kako 'Rvacke' tako i Bosne, Srbije i sire...

    Kao odgovor mi ce mo nabrojati sve ono sto se UNISTILO...

    Dogovor? :)
    Prikaži cijeli komentar
  26. -12
    BackToMotika
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    10:32 | 9.05.2012.
    komunisti prvo sasiju odijelo a onda se pokusavaju uvuci u njega. kapitalisti prvo uzmu mjeru a onda sivaju. slusam ovu novu glazbu na radiju, rap. svaka cast tekstovima ali za mene je rap recitacija popracena glazbom. mislim se, kako itko moze slusati to? ali, kad sam ja slusao rock stari ljudi su govorili: "kako mozes slusati te benaće sto se deru?" valjda ima nesto ako odrastes uz to. glazba se razvija, stalno trazi novi nacin kako se prilagoditi ukusu. pokusava se svasta a ono sto uspije postane masovno. tako i kapitalizam. razvija se, evoluira, mijenja se, istrazuje ukus, slijedi modu, proizvodi i pokusava proizvesti i ukus i modu. takav je u kulturi, takav je u ekonomiji i tehnologiji, takav je u umijecu politike. kapitalizam stalno pokusava pogoditi sto bi covjeku trebalo, sto bi covjek mogao kupiti. razradjeni su mehanizmi kako otkriti potrebu isto kao sto postoje i mehanizmi kako stvorit umjetnu, tzv. laznu, potrebu. na stranu motivaciju za takvo ponasanje, profit. kljuc je da kapitalizam puno bolje razumije covjeka. takodjer, puno bolje razumije i mehanizme za manipulaciju istog tog covjeka. kapitalizam istrazuje marketing, psihologiju, subliminalno oglasavanje, neuroznanost pa cak i parapsihologiju. sve ce probati. "nista ljudsko nije mi strano" - a, cija je to omiljena izreka? nitko ne zna covjeka u potpunosti ali kapitalizam stalno mjeri tog covjeka. rezultat je da kapitalizam uspjesnije stvara svijet po mjeri covjeka. nenamjerno, ali ucinak je tu. kapitalizam mijenja covjeka ali mijenja i svijet prema takvoj mjeri kakvu dobije od covjeka. komunizam, ili komunisti danas (sve sto je ostalo od socijalizma, tzv. komunizma, su komunisti), ne primjenjuju dokazano uspjesne metode kapitalizma. ostali su zamrznuti u vremenu kao talibani. ljudi koji se kunu u nekakav dijalekticki materijalizam, nekakav historijski razvoj zamrznuli bi historiju i drustvo na stupnju na kojem ga nadju u trenutku kad oni ostvare kontrolu nad njim. molim da mi nitko ne odgovori sa "elektrifikacija + industrijalizacija". e+i, zenska prava i sl. su bile inercija.
    Prikaži cijeli komentar
  27. +7
    amalia
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    09:31 | 9.05.2012.
    nema promjene sistema dok ne promjenimo sebe
    Prikaži cijeli komentar
  28. +10
    Nephilim
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    08:21 | 9.05.2012.
    Prije svega zelim cestitati Kapovicu na odlicnom clanku! Bravo! Iskreno se nadam da ce nastaviti pisati za ovaj portal.
    -
    Ako redakcija, a mozda i sam Kapovic, cita ove komentare - evo jedne ideje za moguci 'nastavak' ovog teksta...
    -
    Kapovic je besprijkorno analizirao nas danasnji 'primitivni kapitalizam' i tacno ga oslikao kao 'kapitalisticki parlamentarizam' koji ima jako malo veze sa istinskom demokracijom - kako kod nas, tako i u vecini zapadnih zemalja. Uz sve negativne cinjenice on i navodi jednu pozitivnu a to je da, bez obzira na 'trulez' doticnog sustava, on ipak omogucava sansu rusenja sistema kroz sam sistem. Istovremeno, Kapovic indirektno priznaje da su sanse za tako nesto poprilicno male zahvaljujuci krupnom kapitalu i medijima koji neomogucavaju, barem ne lako, da do toga dodje.
    -
    Kapovic otvoreno poziva na 'borbu' ali ujedno i istice da takva borba nebi trebala da ima bilo kakve 'revolucionarne' oblike i da bi se trebala voditi (gotovo iskljucivo!?) kroz legalne 'demokratske' puteve - sto naravno zvuci kontradiktorno i paradoksalno sa cinjenicom da istinska 'demokracija' zapravo ne postoji i da u sustini govorimo o 'kapitalistickom parlamentizmu'.
    -
    Drugim rijecima - jedna mala politicka stranka (ili neki koalicijski pokret istomisljenika) bez medijske ekspozure, znacajnijih novcanih sretstava i podrske krupnog kapitala za Kapovica ipak ima sansi da pobjedi jedan dan i da kroz tu pobjedu promjeni sam sistem. Dokaz da je ovako nesto stvarno moguce dali su nam Grci prije par dana a naravno jos treba da vidimo ko ce zaista preuzeti kontrolu i dali ce se ista znacajnije promjeniti u toj zemlji...
    -
    Ali da se vratim na temu ovog komentara - a to je tematski prijedlog za drugi esej.
    -
    Molio bih Kapovica da nam objasni kako je moguce da se prelazak iz starog 'samoupravno socijalistickog' sistema u novi 'kapitalisticko parlamentarni' odvio tako lako i brzo dok je 'borba' i rusenje / izlazak iz novog gotovo pa nemoguc!?
    -
    Drugim rijecima, kao sto je tako detaljno opisao trenutni sistem u kojem zivimo, volio bi da isto tako detaljno opise ono veoma kratko razdoblje prelaska u samog njega.
    -
    Ako se kapovic odluci na takav esej mislim da bi trebao pored rijeci 'neo-liberalizam' koristiti i drugu, a to je 'neo-imperializam'.
    -
    Po mom misljenju tek onda kada se rijec 'neo-imperializam' umijesa u citavu diskusiju stvari ce postati mnogo jasnije. I to se odnosi na obje teme - onu koja mene interesuje i ovu o kojoj je Kapovic vec rekao gotovo pa sve sto se ima reci.





    Prikaži cijeli komentar
  29. +13
    prevareni do bola
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    07:52 | 9.05.2012.
    đaba naklapanja i komentari dok se ne pokrene lavina,a bojim se da je to nemoguće u lijepoj njihovoj,jer nažalost nije više naša
    ispada po svemu da je naša bila do 90,jer ovo nitko nije želio ni tražio
    stoku izdajničku i lopovsku zbrisati sa lica zemlje treba,svu njihovu imovinu nacionalizirati,firme vratiti u vlasništvo onih koji su ih izgradili pa sve ispočetka
    stvoriti društvo dostojno života svih nas prevarenih,izdanih i opljačakanih da napokon kažemo i mi IMAMO HRVATSKU
    ŽIVILO SOCIJALISTIČKO SAMOUPRAVNO DRUŠTVO
    Prikaži cijeli komentar
  30. +7
    sokolovich
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    07:03 | 9.05.2012.
    Jučer naletjeh na jedan vic koji nije nimalo smiješan: "Bruno Orešar, jedini tenisač kojem se više isplatilo izgubiti od Tudjmana negoli da je pobijedio u Wimbledonu."

    Odličan i motivirajući text, ljudi trebamo se ujediniti, na globalnoj razini, i vratiti nam ono što su nam priroda i Veliki Duh poklonili, ovaj svijet koji je, nažalost od pradavnih vremena a danas je tvrdim najgore, u vlasništvu nekolicine. Ali moramo taj korak učiniti mudro i nadasve masovno, zvijeri se neće predati tek tako... Pameću, ljubavlju, brigom i zajedništvom moramo ovaj svijet učiniti slobodnim i čistim, moramo se vratiti duhovnim korijenima i osloboditi se egzistencijalističkog ropstva koje nam nameće vlasništvo, profit i bogatstvo i moć koja proizlazi iz toga. I taj kapitalistički parlamentarizam pod našom je kontrolom ako svi tako želimo i odlučimo promijeniti ga u nešto humanije, i proizvodi koji "hrane" cijeli sistem mogu se uglavnom ignorirati ako se organiziramo u lokalnoj proizvodnji osnovnih dobara za život.
    Dug će to biti put, i vjerujem za čovječanstvo uspješan, ali neće biti lako, i najgore mi moguće opcije padaju na pamet, jer neće se zvijer lako odreći resursa i kontrole svega u ovom po njihovim zamislima globaliziranom svijetu. Što više ljudi budu čitali Kapovića i slične a manje trovali svoje umove gledajuću redcarpete survajvore i ostala s***a, tim će svijest o potrebi za promjenom biti veća, i tu treba početi, sa nečim što zvijer još u potpunosti ne kontrolira a to je protok informacija i njihovo plasiranje na pravo mjesto u pravo vrijeme. Istina mora biti javna i svima dostupna, istina je prvo oružje kojim se treba boriti za promjene.
    Prikaži cijeli komentar
  31. +10
    Remedy
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    03:23 | 9.05.2012.
    Meni se nimalo nije dopao članak. Dijagnoza je postavljna dobro ali terapija nikakva. Ako sustav ne valja, a jasno je da za 99% nas ne valja-onda ga treba iz korjena mjenjati! Koji prijedlog gosp. Kapović daje? Ama baš nikakav! Ostanite unutar liberal kapitalizma i kroz njega probajte na ovaj ili onaj način riješiti svoje probleme?!?! Bedasto do ludila....nepraktično filozofiranje! More texta, žao mi za k...... ureošenog vremena. Evo vam jedan intersantan link pa vidite koje je izvore koristio autor - iako je primjer Južne Amerike interesantan previdio je jednu važnu činjenicu- neću vam je otkriti otvorite link pa zaključite sami. youtube.com/watch?v=LAf8UqKWdCw&feature=youtube_gdata...
    Prikaži cijeli komentar
  32. +9
    REMETA
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    02:20 | 9.05.2012.
    članak je opširan i nema nedorečenosti, vrlo dobar za početnu "pobudu" pa ja predlažem i uvod....

    1.najjače "oružje" za antisistem borbu SVJESNOST-ZNANJE o sistemu i svemu ostalom (najteži proces,ali što je više "budnih" to je kraće i lakše. putem stvarnog JAVNOG medija bez cenzure . server u hr.)

    2.najjače "oruđe" za antisistem borbu je KOMUNIKACIJA I ZAJEDNIŠTVO kroz 24 sata (istinite, direktne, brze i svima dostupne informacije pouzdano prenosive svim sredstvima do skupina ljudi ili pojedinaca s mogućnosti interakcije . naravno uz REALNU cjenu operatera a mogu i sve vrste analogne alternative. server u hr.)

    3.najjači "model" za antis. borbu je DEMOKRACIJA i sve pripadajuće metode (osnivanje stranke ili stranaka ,pokreta za preokret stanja na poznatim načelima ili nešto novo, naše. sa jakom bazom u svim djelovima društva sa JAVNIM a ne tajnim glasanjem da bi se spriječila ikakva mogućnost pojave namještaljki tipa republikanci i demokrati=govno i sranje, a isto važi za referendume . opet je poželjan server)

    4.najjači "način" očuvanja antisistema je PROZIRNOST funkcioniranja kompletnog sistema (javni 24 satni uvid u kompletan sistem sa posebnim naglaskom na financije , sve tokove ulaza i izlaza, tako da korekcija bude konstantna i masovna a samim tim i višestruko kontrolirana. server lociran u hr. ili neki drugi jednostavniji teh. način)

    i na kraju malo pjesmice "prije ili kasnije ,bit će svima jasnije..."
    Prikaži cijeli komentar
  33. +2
    gmzonit
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    01:01 | 9.05.2012.
    pa pustio nas je 1% da mislimo da smo birali i sad smo slobodni i privatizirani. I na slijedecim izborima mislicemo da smo slobodni. Sloboda je sigurnost makar postoje i oprecna misljenja, i to je dobro jer imamo o cemu raspravljatigumentima. A interpunkcija moze biti razlog svadji ali sam ja izmedju ostalog postao i basnopisac, sve je u basni dozvoljeno ali pred kamerama nase nam drage domovine potencijalni robijasi jer nije dozvoljeno svuda i uvijek op vlastitom misljenju govoriti a NAROCITO PISATI, to ostaje lakse za dokazati
    Prikaži cijeli komentar
  34. +12
    usput
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:54 | 8.05.2012.
    priča BOSANSKA...
    1993. godine u sred rata, naš mili i dragi vođa (TAJNO) je potpisao u ime čitave države i sva tri tada raspamećena naroda - tranziciju društva i drštvenog vlasništva iz socijalizma u surovu i najgoru vrstu kapitaliizma. Ovako krupno i sudbinsko pitanje je riješeno potajno, kradom uz podršku svjetskih sila kapitalističke osovine mraka.
    Danas je nemoguće u ovakvom okruženju upaliti svjetlo i pronaći podatak kada i zašto i kako je to urađeno tako podlo i u takvim uslovima. Ambasade "slobodnog svijeta" i svi ostali bitni međunarodni faktori tako kreiraju medije da se nikad neće održati neka akademska javna rasprava ili iznijeti istorijske činjenice o ovom aktu koji je ostavio štetnije i trajnije posljedice od samog rata.
    To se ne uči u školama i ne pojavljiuje u medijima.
    Tranzicija ostaje obavijena mrakom, a svjetlo nema ko da upali...
    Predpostavljam da je Bosanska priča slična ili ista sa pričama ostalih komšija i susjeda iz bivše EX YU.
    Prikaži cijeli komentar
  35. +5
    iidealist
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:47 | 8.05.2012.
    Što se tiče SRP-a puno je to otvorenih pitanja.
    Koji je njihoh streteški cilj, program koji nude? Da li oni nude alternativu poput grčke komunističke stranke, kojoj je cilj ukinuti parlamentarnu demokraciju? Nažalost,to je nužno i neostvarivo u sadašnjem sistemu za stranke koje imaju dodirnih točaka s komunizmom. Pogotovo SRP koji poziva na poštivanje hrvatskih zakona u smislu radničke borbe. Nažalost bez odgovora na nasilje nasiljem, nema ništa...SRP se ne bi trebao ničega bojati, neka stave u program da su za ukidanje izora i uspostavu komunizma ili po njihovom socijalzima, kao da ovako imaju ikakve šanse.
    Prikaži cijeli komentar
  36. +5
    salter
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:47 | 8.05.2012.
    Odličan članak
    Prikaži cijeli komentar
  37. +6
    orwell_planet
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:45 | 8.05.2012.
    I meni je drago da se bar poneki hrvatski intelektualac kriticki i argumentirano oglasi po pitanju muke nase svakidasnje. Medjutim poput nekih od vas muci me zgaravica-nedoumica: jel to on predlaze da se progresivno borimo jedno desetak godina kako bi "in finem" nase snage makar i u manjem broju usle u parlamentarni elitni klub?
    Poput njega ne mislim da ce se ista rijesiti vilama i motikama, no bojim se da su tanke sanse i ovakvom pristupu.
    Prikaži cijeli komentar
  38. +7
    Bašo
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:27 | 8.05.2012.
    Slažem se sa konstatacijom da je ovo odličan tekst i trebao bi postai edukativan za "male stranke i partije", naravno mislim na one koje nude progresivne programe "rušenja" kapitalizma i prelazak na neposredne vidove demokracije kroz samoupravljenje od mjesta stanovanja do radnih organizacija i ustanova. Konkretan primjer jedne od takvih partija je Socijalistička radnička partija Hrvatske-SRPH (ili kako je kolokvijalno zovu Šuvarova stranka). Ona se već od 1997. kad je osnovana, bori za "mjesto pod suncem" i nikako da izađe sa više od 1 posto glasova na parlamentarnim izborima. A često učestvuje u svim izbornim jedinicama, osim tzv. Dijaspore. Jedini način predstavljanja je preko vlastite stranice na Internetu (srp.hr) i povremenim akcijama samostalno ili u okviru akcija sindikata, radničkih okupljanja, podrške radnicima kada traže svoja prava, napisima na nekim web-stranicama, pa i na Advense... Vrlo rijetko se desi da neki od novinara javnih glasila zabilježi nešto važno o toj partiji. Jedino se oglase o SRP-u kad je u pitanju neka "pikanterija", kao na primjer: "Pretučeni aktivisti SRP-a u promociji za lokalne izbore", "Nikola Pešalov se učlanio u SRP u Splitu i ušao na listu te Partije na parlamentarnim izborima 2011.god", "SRP zahtijeva povrat imovine Političke škole u Kumrovcu" i sl...
    Partija nema dovoljno brojno članstvo da se može financirati od članarine, a radnici se boje u nju učlanjivati, jer će ostati bez posla ako poslodavac sazna da je član te Partije.
    Ostaje, dakle samo upornost i stalna aktivnost da se "kroz sistem kapitalističke parlamentarne demokracije" dođe "ozbiljnije" na političku javnu scenu Hrvatske. I tako se to "vrti u krug" kao što dr. Kapović kaže biraju se samo one stranke i partije koje su financirane od "kapitalističkog novca" (koji je ustvari radnički novac, jer ga oni stvaraju kapitalistima), a te stranke i partije su naravno, za održanje tog kapitalističkog sistema. Ne daj Bože, da se netko drzne iz njihovih redova da imalo dovede u pitanje sistem koji je i njihova krava muzara. A, kako narod nakon izbora prolazi?... "Tko šiša narod"? Bitno je samo da ih narod izabere!!!
    Prikaži cijeli komentar
  39. +6
    riksovski
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    23:04 | 8.05.2012.
    Svakako jako dobra analiza i promisljanje ,pogotovo oko nase "tranzicije" itd., no cini mi se da g.Kapovic ipak nema izravan odgovor na krucijalno pitanje: kako da se progresivna vecina nametne u postojecoj konstelaciji snaga i odnosa?
    Znam da necu ispasti previse pametan ni originalan ali me autor ipak, ne znam zbog cega, podsjeca na onu o "macki koja se vrti oko vruce kase" !!!
    Prikaži cijeli komentar
  40. +6
    vagrant
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:54 | 8.05.2012.
    Bruka na izborima u Srbiji za koje je EU dala prelaznu ocenu.Ne vredi nikakva borba ako se volja gradjana KRADJOM menja.Da li ste sigurni da ovoga nema u SAD, gde se dve partije smenjuju na vlasti ili kod Vas?

    U Srbiji u dva grada [ Nisu i Smederevu ], nadjen visak listica u kutijama pa se izbori ponavljaju.
    U Zajecaru klasicno stimanje glasackih listica, pre predaje opstinskoj odnosno republickoj komisiji.

    1- rts.rs/page/stories/sr/story/1950/Izbori+2012/1097968...

    2- youtube.com/watch?v=OR0DpmoeO-0
    Prikaži cijeli komentar
  41. +8
    beware
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:54 | 8.05.2012.
    jos cekam suvislu taktiku za borbu protiv 1%.....ako je uskoro ne bude, black bloc all the way.....
    Prikaži cijeli komentar
  42. +7
    mario110
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:46 | 8.05.2012.
    izvanredan tekst.za promjenu se treba boriti svim sredstvima!
    Prikaži cijeli komentar
  43. +5
    blackbird
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:40 | 8.05.2012.
    U principu treba glasati za one koji su najmanje na TVu ili jamboplakatima, za one kojima je narod na prvom mjestu, i imaju najsuvisliju priču. Mislim da sam tako glasao na zadnjim izborima.Birao sam između don Ivana i Ljube Jurčića, prevagnuo je Ljubo, savjest mi je čista.Sviđa mi se tekst g.Kapovića,izaziva na promišljanje o načinu borbe i slažem se s njegovim zaključkom-treba probati kroz sistem o tu je Latinska Amerika dobar primjer.Vezano za taj zaključak razmišljam da se učlanim u neku stranku i pokušam na neki način doprijeniti pozitivnom političkom djelovanju, no nisam spreman podložiti se partijskom jednoumlju onih na vrhu. Sviđa mi se ideja izrečena u tekstu o rotaciji onih na vrrhu češće da nebi poprimili koruptivne osobine, da se nebi osilili i mislili da su bogovi, tražim takvu stranku no još ju nisam našao. Takav princip su imali i stari Atenjani kolko sam upoznat-i bili su prva demokracija antičkog svijeta. Mislim da je bitno zaključiti iz ovog teksta da moramo djelovat, uključivati se i pokušat stvorit kritičnu masu. Htio bih pohvalit advance.hr i reći da mi je ovo prvi komentar, te spomenuti da ima jako dobrih emisija na Hrvatskom radiju 1 na 92,1Mhz gdje se također može čuti kritička misao bez obzira što spadaju pod HRT. Bravo Advance i nastavite s dobrim izvještavanjem.
    Prikaži cijeli komentar
  44. +8
    Crveni Boris
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:34 | 8.05.2012.
    Odličan i sadržajan tekst!Kapović je u potpunosti u pravu.
    Prikaži cijeli komentar
  45. +10
    inspiracija
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:24 | 8.05.2012.
    Nadam se da uskoro slijedi još koji komentar g. Mate Kapovića. Nikada mi nije bilo jasno kako smo tako olako prepustili društveno vlasništvo? Konstatiralo bi se da se dogodila pretvorbene pljačka - i to je to. Naočigled su se bogatili neki smutljivci i nikome ništa. Stvarno država vodi brigu samo o krupnim kapitalistima, a za narod boli ju ona stvar. Država bi se trabala istinski brinuti za sve, baš sve svoje građane. Ona treba služiti narodu jer ovako bolje da je nema niti nje niti ovakvih političara - potkupljivih, besramnih, lažljivih, lignji, smutljivaca, beskrupuloznih mućkaroša, dupelizaca, nesposobnih neznalica, bezosjećajnih kreatura, prodalibirođenumajku itd itd
    Prikaži cijeli komentar
  46. +6
    Flexi
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:17 | 8.05.2012.
    Zanimljivo. Trenutačno imamo svojevrsan razvoj događaja u Grčkoj i Francuskoj prema kojem sam jako skeptičan. Bojim se da će se pokazati kako i dobre opcije putem izbora uskoro postaju loše. Imamo Hollandea koji je svrgnuo Sarka na temelju anti mjera štednje, no je li iskren? To je uvijek pitanje od milijun dolara.
    Prikaži cijeli komentar
  47. +5
    Marin
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    22:11 | 8.05.2012.
    A na koga Kapović uopće cilja ovim tekstom?
    Cini mi se na one koji su vec upuceni u tematiku, a sto mi je u neku ruku besmisleno jer se onda samo moze ponovo reciklirati prezir prema trenutnom stanju.
    Mislim da bi mu bolje bilo napisati kratak i sazet tekst koji ce imati volje procitati neko konzument mainstream medija i pomisliti: "Hm, ovo ima smisla".
    Ovakvim pristupom se samo odrzava trenutno stanje stvari.
    Prikaži cijeli komentar
  48. +17
    Klobučar
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:51 | 8.05.2012.
    Pozdrav gospodinu Kapoviću, lijepo ga je čitati u ovako dobrom okruženju ! :) advance.hr postaje prava platforma za naprednu misao i nadam se da će se razne dobre ideje izroditi odavde. Tekst je super, još jednom čestitke !
    Prikaži cijeli komentar
  49. +17
    Gabon
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:48 | 8.05.2012.
    Jako dobar tekst :) Isplati se pročitati. Sviđa mi se zaključak koji je poprilično pozitivan. Da, ulazak u parlament izgleda relativno jednostavan, pogotovo ako uzmemo Lesara kao primjer. Anti-establišment opcija bi mogla ući, ali joj je nužna potpora medija. Slijedom tog promišljanja, jedini način da se nešto promjeni je da advance.hr postane najčitaniji portal :D Jer bojim se da bi drugi samo proglasili "silenzio stampa" na svaki pokušaj osnivanje neke takve stranke. Posebno se slažem i sa činjenicom da nam se sve više nude kvalitetni ogledni primjeri na koje se stvarno možemo ugledati, prije svega događanja u Latinskoj Americi.
    Prikaži cijeli komentar
  50. +20
    iidealist
    pozitivna ocjena
    negativna ocjena
    odgovor na komentar
    21:44 | 8.05.2012.
    Vrlo zanimljiv članak i osvrt, možda se malo previše govori o nužnosti borbe kroz protiv sistema, uvlačeći se u njega. Možda bi ta priča bi ta teorija u potpunosti bila točna da je Hrvatska priča za sebe, al nažalost nije, ovisimo više o vanjskim utjecajima nego o sebi samima. Isto tako s druge strane može stići protuodgovor kako onda i revolucija ne moze biti uspješna u samo jednoj zemlji, već mora biti domino efekt...
    Vrlo zamršena tema, kraj se na nazire...
    Svakako pozdravljam Kapovića kao gosta komentatora, neka bude radujem se sljedećim kolumnama njega i svih ostalih potencijalnih budućih gostiju...
    Anarhija, slobodarski komunizam, sloboda!
    Prikaži cijeli komentar
Želite ostaviti komentar? Postanite advance pretplatnik.