Od početka sukoba visoki izraelski dužnosnici uglavnom su izbjegavali davati jasne i određene izjave o događanjima u Siriji. Od izuzetaka koji su veoma jasni i zanimljivi treba istaknuti stav izraelskog ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermaan, koji je odmah po početku sukoba, u ožujku 2011. godine izjavio: "Iran i Sirija predstavljaju veću prijetnju sigurnosti nego Libija i Zapad bi trebao tretirati te zemlje na isti način kao što je tretirao vladu Muammara Gadafija." Izraelski predsjednik Šimon Peres u srpnju iste godine izjavio je da "Assad mora dati ostavku". Pobunjenici su se tada još nazivali prosvjednicima, a Peres je pohvalio njihovu hrabrost i čvrsto stajalište koje je okarakterizirao kao "časno". Osim toga sugerirao je da promjena režima može pomoći utrti put eventualnom mirovnom sporazumu između Izraela i Sirije. Ove izjave pokazuju da u Izraelu od početka sukoba postoji visokopozicionirana klika koja lobira za smjenu režima u Siriji.
Usprkos ovim izjavama Izrael je bio neobično pritajen u prve dvije godine sirijskog sukoba. Čak su dolazile izjave da pobunjenici potencijalno predstavljaju veću prijetnju Izraelu nego režim Bašara al-Assada. Eyala Zissera, čelnik bliskoistočnih studija s Sveučilišta u Tel Avivu izjavio je: "Unatoč problematičnim aspektima, Bašar održava stabilnost. Granica je mirna. Znate na čemu ste s njim. S druge strane, kada idete u nepoznato, to je zaista nepoznato."
Jedan od najboljih opisa izraelske diplomatske taktike dao je general bojnik Amos Gilad iz izraelskog ministarstva obrane: "Službeno, bolje je izbjeći bilo kakvu reakciju i posmatrati situaciju." No Izrael više ne posmatra situaciju. Izraelu odgovara ovaj višegodišnji sukob u Siriji; odgovara mu kaos, nasilje, uništenje infrastrukture i sve što slabi Siriju. Građanski rat u Siriji je za Izrael najbezbolniji način slabljenja neprijatelja. Izraelu bi odgovaralo još par godina rata, održavanja stanja gdje ni jedna strana u sukobu nema jasnu prednost.
Znakovito je da posljednji izraelski napadi na sirijski teritorij dolaze u vrijeme kad su Assadove snage počele slamati status quo i očito preuzimati inicijativu. Iz cijele situacije izvire jedno zanimljivo pitanje: Jesu li su pobunjenici saveznici Izraela i u kojoj mjeri? Na ovo pitanje su pokušali odgovoriti mnogi. Ugrubo gledano, vidimo da su se tim pitanjem bavile tri skupine autora: bizarni teoretičari zavjera, antisemitski autori i analitičari koji su ukazivali na to da sukob u Siriji odgovara Izraelu te da Izrael u određenoj mjeri podupire pobunjenike. U daljnjem tekstu spomenut ćemo neke od potonjih dok prve dvije skupine autora nećemo razmatrati zbog njihove pristranosti i metodologije.
Poznati anti-globalistički pisac Michel Chossudovsky u lipnju 2011. optužio je SAD, Tursku i Izrael za udruženu destabilizaciju Sirije i Bliskog istoka. Chossudovsky se poziva na sirijske izvore koji su za izazivanje pobune optužili salafističke grupe poduprte od strane Izraela. O početku prosvjeda u Siriji, koji su počeli u gradu Daraa on piše: "Prosvjednički pokret Daraa je 18. ožujka imao sve pojave priređenog događaja koji uključuje, po svemu sudeći, prikrivenu podršku islamskim teroristima od strane Mossada i zapadnih obavještajnih službi." Osim toga Chossudovsky spominje i Memorandum o razumijevanju između Turske i Izraela iz 1993. godine kojim su stvoreni "zajednički odbori" za rješavanje regionalnih prijetnji. Pod uvjetima memoranduma Turska i Izrael su se složili "surađivati u prikupljanju obavještajnih podataka o Siriji, Iranu i Iraku i redovito se sastajati zbog davanja procjena koje se odnose na terorizam i vojne sposobnosti tih zemalja." Turska je također dopustila "IDF-u i izraelskim sigurnosnim snagama prikupljanje elektroničkih obavijesti o Siriji i Iranu iz Turske". Ne treba ni posebno spominjati koliko je Turska umiješana u podupiranje pobunjenika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
