Dosta je online 'tinte' potrošeno kod nas, i vani, za pisanje o poljskom čudu koje je preživjelo gospodarsku krizu 2008. No, uza sve to postoji jedna prljava tajna koja ne samo da se ne pojavljuje kod nas , što je i za očekivati, nego i u zapadnim medijima isto; da je Poljska odavno potonula u ralje nacional-katolicizma; gdje uzde vlasti uglavnom imaju najreakcionarniji biskupi i njihovi posilni iz vladajuće elite. Tekstove o tome rijetko ćete vidjeti u The Guardianu ili The New York Times-u , ako izuzmemo reportaže o nedavnim masovnim prosvjedima Poljakinja, iz čistog razloga što se na Poljsku gleda kao na branu od ruske prijetnje. Premda je ironično da u svojoj biti Poljska i Rusija su preslika jedna druge, jer obje su klero-fašistoidne, obje su ksenofobne; ljudska prava, ženska reproduktivna i LGTB prva su smijurija. S jednom malom razlikom da ruska politička elita ima čvrste uzde nad svojim klericima, dok u Poljskoj politika se uglavnom vodi jednim uhom okrenutim prema Vatikanu i lokalnoj kardinalskoj palači, a drugim prema svojim novim gospodarima u Washingtonu.
Jedan od primjera sljepila i gluhoće zapadnih medija na stanje u Poljskoj je i to da nitko osim kršćanskih siteova, kao što je npr CBN News, nije prenio održavanje čudnog događaja , krajem prošle godine, u Crkvi Božanske milosti u Krakovu gdje je upriličena 'ceremonija ustoličenja' Krista za kralja Poljske. Sam događaj bio bi smiješan da tom show-u nije prisustvovao i predsjednik države Andrezj Duda. Takve i slične ceremonije bi očekivali u Iranu , Arabiji , Filipinima ili Rusiji itd. no ne u i članici EU. S druge strane, što reći za zemlju gdje je nacional-katolička mitomanija dosegnula toliku razinu da se doslovce možete popikavati na kipove Karola Wojtyle( Ivan Pavao II. ); koji često puta stoje na istim mjestima gdje su bili kipovi Lenjina.
Crkva u Poljaka ima takvu snagu kao čuvar nacionalnog jedinstva i identiteta da je predstavnik Poljskog episkopata Józef Kloch 2015. u intervjuu za TOK FM radio javno rekao da Crkva neće prijavljivati slučajeve seksualnog napastovanja djece od strane svećenika vlastima i da prijava ( a time i stigma u ultra konzervativnoj Poljskoj) ostaje na žrtvi. Isto tako, premda se danas cijeli zapadni svijet zgraža nad sudbinom gay zajednice u Rusiji- osobito u satrapiji Putinova miljenika Kadyrova; no ni u Poljskoj stvari nisu puno bolje. Tekst u Slate-u iz 2014. govori o razdoblju vrhunca masovne anti-gay histerije 2007. godine. Te je godine državni aparat, naravno uz potporu 'duhovnih pastira', krenuo u razračunavanje s ugrozom homoseksualne pošasti. Išlo se je toliko daleko da je poljsko Ministarstvo zdravlja imalo namjeru stvaranja komiteta za 'liječenje' osoba istospolne seksualne orijentacije. Dok je tadašnji ministar obrazovanja Roman Giertych težio potpunoj zabrani diskusije o homoseksualnosti; prijeteći kaznama, suspenzijama i zatvorima za učenike i nastavnike.
Glede pitanja o zakidanju prava ženama da odlučuju o svojem tijelu u Poljskoj, dosta je pisano. Tragedija Poljske se upravo ogleda u tome da je režim 'crvenih' jednostavno zamijenjen režimom svećeničkih odora. U tekstu koji je objavljen 2010. u Abortion Review -u predstavnica Polish Federation for Women and Family Planning, je po tada dostupnim procjenama izjavila da se brojka obavljenih pobačaja kreće oko 150 000 . Pobačaji se obavljaju u riskantnim nehigijenskim uvjetima, dok žene koje su financijski situiranije odlaze preko granice ili čak do Britanije da bi obavile postupak u tamošnjim bolnicama i klinikama. Novi udar na ženska reproduktivna prava je za dlaku izbjegnut prošle godine kada su vladajući hiper-konzervativci iz Istine i pravednosti ( Prawo i Sprawiedliwość (PiS)) htjeli de facto zabraniti pobačaj u potpunosti, što bi Poljsku dovelo u klub Nikaragve , Salvadora , Dominacane, sve samih perjanica naprednog svijeta. No zbog masovnih protesta poljski zakonodavci i njihovi crkveni mecene su se morali povući; za sada.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
