Četrnaest sati vlasti: Francuska između spektakla i paralize - može li Peta Republika opstati i je li ovo ogledalo Europe?
Francuska je danas doživjela politički apsurd: vlada Sébastiena Lecornua trajala je četrnaest sati. Simbolika je brutalna. Država koja je izumila Petu Republiku da izbjegne krhkost Četvrte sada se sudara s vlastitim ograničenjima. Ne radi se o jednoj kadrovskoj pogrešci, nego o sustavu koji više ne proizvodi većine, već blokade. Predsjednik vlada "na papiru", parlament je rasjepkan, a politička klasa navikla na monokolor većine ne zna niti želi učiti koalicijsku abecedu.
Institucionalna konstrukcija Pete Republike – predsjednička gravitacija i dvokružni sustav – desetljećima je stvarala stabilnost. Od 2022. taj mehanizam stenje: Nacionalna skupština je razvučena između tri bloka, bez jasnog mosta. Macronova odluka o raspuštanju u 2024. nije razriješila ništa; produbila je fragmentaciju. Lecornu je ušao kao peti premijer u 21 mjesec, pa izašao prije prve sjednice kabineta. Francuska se tako vratila fenomenu koji je ustav 1958. trebao zauvijek zakopati: serijska kratkotrajnost vlada.
Zašto se sve raspalo u pola dana? Ne zato što je jedna stranka promijenila mišljenje, već zato što je "posao stoljeća" između Elizejske palače i konzervativaca bio temeljen na nepovjerenju. Jedan tvit šefa republikanske desnice – uvrijeđenog raspodjelom resora i zadržavanjem makronista na ključnim pozicijama – bio je dovoljno snažan da sve raznese. Ako je dovoljan jedan tvit da sruši vladu, problem nije tvit: problem je odsutnost političkog ugovora koji počiva na programu, a ne na raspodjeli fotelja.
Macronova taktika "bez mene ne možete" pretvara se u "bez drugih ni ja ne mogu". Vlast se održava improvizacijom: ad hoc većine, članci Ustava koji zaobilaze glasanje o proračunu, zbrajanje ruku iz sata u sat. To jest upravljanje, ali nije vladanje. Zemlja ulazi u režim "affaires courantes", gdje se obavljaju tekući poslovi, dok strateške odluke čekaju. A čekanje košta. Tog jutra euro je skliznuo, pariški indeks izgubio je korak s ostatkom Europe, a prinosi na francuske obveznice iskočili su iznad talijanskih – simbolična inverzija u percepciji rizika.
Iza tržišnih trzavica stoje tvrdokorni brojevi: dug oko 114% BDP‑a, deficit blizu dvostrukog europskog limita, fiskalni planovi koji traže većinu koje nema. MEDEF, udruga poslodavaca, panično upozorava na "trenutak ekstremne napetosti". No i ovdje je simptom širi od Francuske: Bruxelles je fiksiran na fiskalnu konsolidaciju, a kontinentalne ekonomije već su godinama na dijeti investicija. Kad politiku svedete na računovodstvo, demokratski spor brzo izgleda kao smetnja, a ne kao bit javnog života.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
