Bitka za OkinawuOperacija Iceberg, serija bitki koje su se vodile u japanskom Ryukyu otočju, a čije je središte bio otok Okinawa, se smatra najvećim amfibijskim napadom na Pacifiku tijekom Drugog svjetskog rata. Bitka je počela 01.travnja te trajala sve 22.lipnja 1945. godine, ukupno 82 dana. Nakon dugačke kampanje osvajanja otoka Saveznici su bili sve bliže Japanu te su planirali koristiti Okinawu, veliki otok udaljen samo 55 km od glavnoga japanskog kopna, kao bazu za svoje zračne operacije i pripreme za invaziju Honshua, japanskog glavnog kopna. Četiri divizije 10.američke vojske i dvije divizije marinaca borili su se na otočju, potpomognuti pomorskim, amfibijskim i strateškim zračnim snagama. Bitka je još poznata i kao 'tajfun čelika', a odnosi se na žestinu borbi, intenzitet japanskih napada kamikazi pilota te velikog broja brodova i oklopnih vozila koja su napala otok. Bitka je bila jedna od najkrvavijih na Pacifiku, sa više od 82,000 žrtva na obje strane. Saveznici,većinom Amerikanci, su imali preko 12,500 poginulih ili nestalih dok su Japanci imali 77,166 poginulih, bez ubrajanja onih žrtava koje su kasnije preminule od posljedica ozljeda.Žestina kampanje na Pacifiku obeshrabrila je SAD da pokušaju invaziju na japansko glavno kopno te je navodno bila jedna od glavnih motiva za bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, za koje većina povjesničara smatra da su glavni razlog japanske predaje; novija istraživanja i podaci govore da je uz atomsku bombu tu bilo i sovjetsko osvajanje Mandžurije, bombardiranje Tokija te nedostatni i iscrpljeni japanski resursi.
Slika 1.Slika 1. Marinac pruža podršku paljbom na grebenu Wana, svibanj 1945. godine
Pripreme za borbuSAD i SavezniciSaveznici su imali veliku vojnu snagu na raspolaganju. Operativna eskadra 56 (Task Force 56) je bila najveća sila unutar Operativne eskadre 50 (Task Force 50) te je njeno središte bilo oko 10.američke vojske. Vojska je imala dva korpusa pod svojim zapovjedništvom: III. amfibijski korpus, koji se sastojao od 1.i 6.divizije marinaca, te 24.korpus, koji se sastojao od 7. i 96. pješačke divizije. 2.divizija marinaca je bila rezerva dok je 10.vojska također kontrolirala 27. pješačku diviziju (označenu kao garnizonska vojna sila) i 77. pješačku diviziju. Ukupno Vojska je imala preko 102,000 vojnika ( od toga je 38,000 i više bilo nedivizijsko topništvo, borbene rezerve i trupe iz zapovjedništva, uz još 9,000 vojnih ročnika)., preko 88,000 marinaca i 18,000 mornaričkog osoblja ( većinom inženjeri iz pomorske brigade Seabees i medicinsko osoblje). Na početku bitke 10.vojska je imala ukupno 182,821 čovjeka u svojem sastavu; plan je bio da general Buckner podnosi izvještaj Turneru do iskrcavanja,a nakon toga izravno podnosi izvještaj Spuranceu.Premda su snage za kopnenu invaziju bil...
Slika 1.Slika 1. Marinac pruža podršku paljbom na grebenu Wana, svibanj 1945. godine
Pripreme za borbuSAD i SavezniciSaveznici su imali veliku vojnu snagu na raspolaganju. Operativna eskadra 56 (Task Force 56) je bila najveća sila unutar Operativne eskadre 50 (Task Force 50) te je njeno središte bilo oko 10.američke vojske. Vojska je imala dva korpusa pod svojim zapovjedništvom: III. amfibijski korpus, koji se sastojao od 1.i 6.divizije marinaca, te 24.korpus, koji se sastojao od 7. i 96. pješačke divizije. 2.divizija marinaca je bila rezerva dok je 10.vojska također kontrolirala 27. pješačku diviziju (označenu kao garnizonska vojna sila) i 77. pješačku diviziju. Ukupno Vojska je imala preko 102,000 vojnika ( od toga je 38,000 i više bilo nedivizijsko topništvo, borbene rezerve i trupe iz zapovjedništva, uz još 9,000 vojnih ročnika)., preko 88,000 marinaca i 18,000 mornaričkog osoblja ( većinom inženjeri iz pomorske brigade Seabees i medicinsko osoblje). Na početku bitke 10.vojska je imala ukupno 182,821 čovjeka u svojem sastavu; plan je bio da general Buckner podnosi izvještaj Turneru do iskrcavanja,a nakon toga izravno podnosi izvještaj Spuranceu.Premda su snage za kopnenu invaziju bil...
