Uvod
Arbitražno sudovanje razvilo se kao izraz nezadovoljstva zbog učmalog, sporog, skupog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. Poznaju je, primjerice, neki gradovi koji su se razvili na istočnom Jadranu kroz povijest, kao što su Korčula, Budva, Dubrovnik, Split, Trogir i dr. Tad je služila kao instrument rješavanja raznih vrsta sporova koji su inače bili u nadležnosti vlasti komune.
Na međunarodnom planu afirmira se kao izraz nepovjerenja prema pravosudnim tijelima i zakonodavstvu države protivnika. Stoga sporazum o arbitraži predstavlja kompromisnu točku do koje su partneri spremni doći jedan drugome u susret, odričući se domaćeg pravosuđa i osjećaja sigurnosti koji im ulijeva svojim procesnim pravilima i pravilima na temelju kojih odlučuje o osnovanosti istaknutih zahtjeva; s druge strane, neki tumače porast arbitražnog sudovanja kao simptom loših prilika u državnom pravosuđu.
Protiv iznošenja spora pred državni sud ističe se da je taj sudski postupak spor, i kompliciran, ne jamči diskreciju o odnosima partnera koje su stranke u sporu. Zbog široke nadležnosti državno pravosuđe postaje 'omnibus' pravosuđe, bez specifičnih sposobnosti za adekvatno rješavanje specijalizirane djelatnosti stranaka te suci državnih sudova ne uživaju povjerenje stranka jer su im nametnuti.
Načelo pravičnosti bilo je poznato još u rimskome pravu i ono je jedno od osnovnih načela na kojima se zasniva nastanak, razvitak, i primjena pojedinih instituta rimskog prava. Jedan rječnik filozofskih pojmova definira pravičnost kao 'siguran i spontan osjećaj pravednog i nepravednog, naročito kada se očituje u prosuđivanju nekoga konkretnog i posebnog slučaja'. Ono je karakteristično za arbitražno rješavanje sporova. U ovom članku dat ćemo opći opis arbitraže, ne ulazeći u detaljan opis same procedure arbitraže, već ćemo se fokusirati na međunarodnu arbitražu i primjenu načela ex aquo et bono u rješavanju sporova s međunarodnim predznakom.
Osnove arbitražnog prava
Arbitraža (izabrano suđenje) je provođenje suđenja u sporu pred arbitražnim sudom dok arbitražni sud definiramo kao 'nedržavno pravosudno tijelo (sud) koje svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka; sastavljen je od jedne ili više osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, kojemu stranke sporazumno i dobrovoljno povjeravaju donošenje pravorijeka- meritorne odluke o sporu, koja prema strankama ima snagu pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke sporazumjele da se pravorijek može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja, a ako je kondemnatorna, ima i svojstvo (potencijalnog) ovršnog naslova' . Za aktualno globalno gospodarstvo u području međunarodnog arbitražnog prava od nesumnjivog je i snažnog utjecaja nezaustavljivo i neprestano uključivanje nacionalnih gospodarstva u neraskidivi lanac pravnih odnosa koji nastaju iz potrebe za sve intenzivnijom razmjenom dobara i usluga, proizvodnje i prometa. Upravo iz tih odnosa i proizlaze sporovi koje stranke iznose pred tzv. međunarodne arbitraže, otklanjajući tako intervenciju pravosudnih organa nacionalnih država.
Jednaki u pogledu funkcije koje obavljaju, arbitražni i državni sud razlikuju se po tijelima koje obavljaju pravosudnu funkciju. U državnom sudu sudi sudac izabran ili postavljen u skladu sa zakonima o organizaciji i djelovanju državnog pravosudnog aparata. Suđenje u arbitražnom sudu obavljaju osobe kojima investituru za suđenje daju stranke svojim ugovorom- arbitri (izabrani suci) . Uočljivo je da se kod definicija arbitraže kod stranih autora inzistira na terminu 'privatni sud', a koji se odnosi na naziv arbitražnog suda . Sudac državnog suda je javni dužnosnik te sudeći on obavlja dio prerogativa suverene državne vlasti- on je izabran i postavljen za suca jer uživa povjerenje države. On je permanentni subjekt državnog pravosuđa; njegova pravosudna ovlaštenja ne prestaju kad donese odluku u određenom sporu. Za razliku od njega, arbitar nije javni dužnosnik. On sudi jer uživa povjerenje stranaka koje pravni poredak respektira te na njega prenosi neka svoja ovlaštenja državnog suca; arbitar nije permanentni subjekt pravosuđa te njegova ovlaštenja prestaju kad odluči o sporu koje su mu stranke povjerile. Njegova misija je ograničena na izvršenje zadatka koji proizlazi iz ugovora stranaka koje mu daju investituru za suđenje .
Osnovna karakteristika arbitražnog suda je upravo ta da je on nedržavni sud koji su stranke izabrale i koji im nije nametnut. U povijesti je poznato da se arbitražno rješavanje sporova koristilo i prije nego su nastali pisani zakoni ili što su ustanovljeni formalni sudovi, a jedan od razloga zašto je tomu tako je taj što arbitraža jamči tajnost postupka i prilagodljivost arbitražnog postupka pravilima koje određuju stranke .
Postupak pred arbitražnim sudom je suđenje. Arbitražni sud djeluje u konkretnom pravnom sporu među strankama, a o sporu meritorno odlučuje pravorijekom. U slučaju da arbitražni sud, ako ga stranke na to ovlaste, sudi po načelima pravičnosti (ex aequo et bono, en amiable compositeur), to ne umanjuje i ne oduzima arbitražnom sudu karakter suđenja s obzirom da i državni sudovi u nekim slučajevima sude primjenjujući načelo pravičnosti .
Derogiranje (prenošenje) nadležnosti državnih sudova i ugovaranje arbitraže
Ugovorom o iznošenju spora pred arbitražni sud stranke derogiraju nadležnost državnih sudova. Arbitražno sudovanje razvilo se kao izraz nezadovoljstva zbog učmalog, sporog, skupog, krutog i nesigurnost državnog sudovanja. Na međunarodnom planu afirmira se kao izraz nepovjerenja prema pravosudnim tijelima i zakonodavstvu države protivnika . Stoga sporazum o arbitraži predstavlja kompromisnu točku do koje su partneri spremni doći jedan drugome u susret, odričući se domaćeg pravosuđa i osjećaja sigurnosti koji im ulijeva svojim procesnim pravilima i pravilima na temelju kojih odlučuje o osnovanosti istaknutih zahtjeva; s druge strane, neki tumače porast arbitražnog sudovanja kao simptom loših prilika u državnom pravosuđu. Protiv iznošenja spora pred državni sud ističe se da je taj sudski postupak spor, i kompliciran, ne jamči diskreciju o odnosima partnera koje su stranke u sporu. Zbog široke nadležnosti državno pravosuđe postaje 'omnibus' pravosuđe, bez specifičnih sposobnosti za adekvatno rješavanje specijalizirane djelatnosti stranaka te suci državnih sudova ne uživaju povjerenje stranka jer su im nametnuti.
Za arbitražni postupak tvrdi se da osigurava tajnost (sine strepitu forensi), prihvatljivo okruženje i pomirljiv ton raspravljanja, jednostavnost procesnih forma, brzinu i jeftinoću . Arbitri su u pravilu i eksperti za područje o kojemu sude. Relativna nevezanost arbitra za određeni pravi sistem pruža im mogućnost da nađu pravičniju opciju spora. Arbitražno sudovanje stoga možemo promatrati i kao izraz društvene solidarnosti, zajedničkih koncepcija o pravu i pravičnosti, uzajamne lojalnosti i u danima spora i razjedinjenosti, spremnosti da se prihvate rješenja koja nužno ne moraju maksimalno ostvariti njihove zahtjeve. Pred arbitre se 'izlazi u nadi da se sve neće izgubiti, ali i spremni na to da sve neće dobiti' (Ciceron). Još jedna izreka koja opisuje arbitražu je izreka rimskog pravnika Seneke koja kaže da 'kad su sigurne u svoja prava, stranke radije idu pred suca nego pred arbitra'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
