Da se kriza u Španjolskoj zaoštrava odavno nije novost, kao ni da je Španjolska na rubu klasnih nemira koji su u pripremi pred generalni štrajk.
Međutim, ono što nedostaje je analiza uzroka zatečene situacije, a ne samo posljedica koje se ogledaju u statistikama nezaposlenosti i javnog duga.
Iako te brojke prikazuju dimenziju krize, vrlo vješto skrivaju odgovornost za njen nastanak, a pritom efikasno služe krupnom kapitalu da se riješi društvenih kočnica koje mu umanjuju profitabilnost - radničkih prava.
Ključne promjene su:
smanjenje otpremnine sa 45 na 33 dana po godini rada u poduzeću s maksimumom od 24 mjesečna iznosa s prethodnih 42;
dozvoljava se otpuštanje u slučaju smanjenja prihoda čak i u slučaju da nema gubitka profitabilnosti;
dopušta se otpuštanje zbog izostajanja čak i kada je opravdano;
ukida se kontrola kolektivnog otpuštanja od strane sudskih organa (ranije je sudac odlučivao o zabrani ili dopuštanju kolektivnog otpušanja u zavisnosti od financijskog stanja poduzeća);
produžava se probni period na 1 godinu (s prethodnih 6 mjeseci) što omogućava otpuštanje radnika s manjim radnim stažom bez troškova;
omogućava individualno ili grupno snižavanje plaće ako je iznad sume propisane kolektivnim ugovorom;
omogućava nepoštovanje kolektivnog ugovora iz ekonomskih razloga; omogućava neplaćen rad nezaposlenih u državnoj službi;
promjena geografske lokacije radnog mjesta (tj. omogućava se da se radnik preseli u drugi dio države), kao i mnogo sitnijih izmjena.[2]
Iako je nova Vlada od početka promovirala ovu reformu kao stimulaciju za ekonomiju i neophodan impuls za stvaranje novih radnih mjesta[3], kako je to njihov izborni program nalagao, činjenice govore da je efekat oprečan.
Capgemini, multinacionalna korporacija koja se bavi uslugama u polju računarstva, najavila je otpuštanje 6% radne snage u Španjolskoj (oko 250 radnika) unatoč profitima koji su porasli 11% u usporedbi s prethodnom godinom i porastu rentabilnosti od 44%.[4]
Da to nije usamljen slučaj govori i službena statistika koja bilježi čak 90% više radnika pogođenih masovnim otpuštanjima u usporedbi s istim periodom protekle godine, kako iz “opravdanih” razloga, tako i onih drugih.[5]
Zato ne treba da nas čudi što CEOE (Confederacion Española de Organizaciones Empresariales - Konfederacija španjolskih poduzetničkih organizacija) kao glavni zastupnik interesa kapitala predviđa pad BND od 1.6%, uništenje preko pola milijuna radnih mjesta kao i rast javnog duga od 6.1%. Na kraju krajeva, reforma je krojena po njihovoj mjeri.[6]
Donošenje zakona o reformi je pratilo niz okolnosti koje nikako nisu doprinijele popularnosti nove vlasti.
Odmah nakon preuzimanja državnog kormila, novoizabrani predsednik Rajoy je pozvao, tzv. većinske sindikate kao predstavnike interesa radnika (CCOO - Comisiones Obreras, i UGT - Union General de Trabajo) i CEOE na pregovore o novoj reformi, kako to nalaže zakon, uz ograničenje da se do 7. siječnja dođe do dogovora. [7]
Kako dogovor nije bio postignut, a Vlada se nije odobrovoljila da produži rok za pregovore, onda je reformu donijela bez dogovora dvije strane i u korist CEOE-a.[8]
Zvaničnici CEOE-a se nisu ograničili samo na likovanje zbog izvojevane povijesne pobjede već su krenuli i s novim zahtjevima o ograničenju prava na štrajk[9] (za što je i Vlada izrazila dobru volju da razmotri [10]), ali i na cinične izjave tvrdeći da “radnici naprasno pronađu posao kada im istekne državna pomoć”.[11] Po njihovom mišljenju, poduzeća će konačno “izgubiti strah od zapošljavanja” jer su troškovi otpuštanja bili previsoki. [12]
Obespravljenost i nezaposlenost nisu jedini problemi koji su pogodili španjolsku radničku klasu.
Javni dug, u čije se ime sprovode sve reforme, služi istvoremeno i kao glavni izgovor za privatizaciju državne imovine i usluga: prvenstveno školstva, zdravstva, ali i vode.
Kritičnost stanja se ogleda u situaciji u kojoj se našlo nekolicina škola u provinciji Valencije koje su ostale bez novca za grijanje, pa su učenici bili prinuđeni pohađati nastavu ogrnuti u deke. [13]
Situacija je kulminirala protestima koji su doveli do masovnih nereda okarakteriziranih policijskom brutalnošću.[14]
Zdravstvo u Kataloniji je suočeno s sličnom situacijom: zbog mjera štednje u zdravstvu, hitna pomoć neće raditi nakon 17h zbog čega će stanovnici morati putovati u udaljena mjesta.[15]
Iako situacija nije toliko beznadna u Madridu, nema razloga za radost:
davanja na školstvo se smanjuju i povećava obim posla (radni tjedan je povećan za 2.5 sata svim profesorima koji nisu otpušteni)[16], državne bolnice se predaju privatnim firmama na upravu[17], a za vodovod se traži kupac.[18]
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
