Američki predsjednik Barack Obama prolazi vjerojatno kroz najteže razdoblje od kako je u studenom 2008. izabran u Bijelu kuću. I dok je republikanski revolt na domaćoj sceni nešto na što se već trebao priviknuti (s obzirom da traje od početka), činjenica da mu međunarodna zajednica, a među ostalima i najbliži saveznici, okreću leđa mora biti zabrinjavajuća. U samo par tjedana, američka administracija suočila se s nekoliko neočekivanih obrata koji bi mogli uzrokovati značajne promjene na međunarodnoj političkoj sceni.
Za prvi je kriv Edward Snowden, u ovom času najpoznatiji zviždač, koji već mjesecima, posredstvom uglednih europskih novina, otkriva najblaže rečeno neprimjereno ponašanje američkih obavještajaca koji se, kako doznajemo, ne susprežu od špijuniranja najbližih saveznika. Britanski Guardian tako je objavio da je Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) nadzirala 35 svjetskih državnika. Hamburški Der Spiegel šokirao je njemačku javnost otkrićem da je među državnicima bila i kancelarka Angela Merkel čiji su telefon Amerikanci prisluškivali više od deset godina. Le Monde je pak pisao da je NSA u samo mjesec dana prikupio podatke o telefonskim razgovorima i elektronskoj korespondenciji za više od 70 milijuna Francuza. Isto se, navodno, događalo i u Španjolskoj i tko zna još gdje tako da se Europa s pravom uskomešala te traži od SAD-a dodatna objašnjenja i momentalni prekid nadziranja.
I dok će špijunska afera, u najmanju ruku gubitkom povjerenja, naštetiti transatlantskim odnosima, teško je vjerovati da će europske sile okrenuti leđa Sjedinjenim Državama. SAD je ipak ključni saveznik i Njemačke i Francuske s kojima dijeli vitalne interese. Za očekivati je zato da će se trenutna kriza brzo riješiti i da će Europa prijeći preko američkog špijuniranja.
Ono što je mnogo opasnije po Washington jest, čini se, ozbiljni zaokret Saudijske Arabije, njegovog najvažnijeg saveznika u arapskom svijetu. To je taj drugi obrat za koji je kriva Obamina administracija. Iako mnogi djeluju iznenađeni saudijskim potezom, ne može se reći da je on potpuno iznenadan. Kako je u The Washington Postu napisao David Ignatius, ugledni novinar i vrsni poznavatelj Srednjeg istoka, kvaliteta saudijsko-američkih odnosa već dvije godine pada no nitko u Rijadu ili Washingtonu ne čini ništa na spašavanju savezništva.
Javno, kriza je eskalirala, 18. listopada kada je Saudijska Arabija odbila prestižno rotirajuće mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda za koje je godinama lobirala u međunarodnoj zajednici (Riječ je o presedanu. Dok su neke zemlje poput Sovjetskog Saveza znale bojkotirati rad Vijeća sigurnosti, niti jedna država u povijesti Ujedinjenih naroda nije odbila mjesto u Vijeću. Inače, Saudijska Arabija po prvi je put izabrana u to društvo).
Logično objašnjenje takvom potezu bilo bi nezadovoljstvo radom Ujedinjenih naroda, na što su Saudijci već upozoravali. Tako je, primjerice, u rujnu saudijski ministar vanjskih poslova princ Saud al-Faisal odustao od govora pred Općom skupštinom UN-a zbog 'nedjelovanja' u Siriji, odnosno ignoriranja palestinskog pitanja. Istom argumentacijom saudijski dužnosnici pokušali su opravdati povlačenje iz Vijeća sigurnosti. Premda je riječ o nerazumnom potezu jer bi Rijad upravo kroz to Vijeće mogao najlakše gurati svoja rješenja kako za Siriju tako i za Palestinu, mogli bi se složiti da su Saudijci postigli kakav-takav šok i možda ukazali na nedjelotvornost najvišeg tijela Ujedinjenih naroda.
No, pravi šok uslijedio je tek koji dan kasnije kada je Wall Street Journal objavio kako je Saudijska Arabija svojim potezom poslala poruku Sjedinjenim Državama, a ne Ujedinjenim narodima. Nije to bila analiza WSJ-a, već citat princa Bandar bin Sultana, šefa obavještajne zajednice Saudijske Arabije, čovjeka koji predvodi operaciju naoružavanja sirijskih pobunjenika. Bandar bin Sultan otvorio je dušu europskim diplomatima, navodno francuskom veleposlaniku u Saudijskoj Arabiji Betrandu Besancenotu koji je pak isto podijelio sa svojim europskim kolegama.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
