Najnovije vijesti iz Ženeve, gdje je sredinom prošlog tjedna uspješno završena prva runda pregovora između Irana i skupine svjetskih sila (tzv. P5+1, pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačka), potvrđuju ozbiljnost nove iranske vlasti i njezine diplomatske inicijative koja ima za cilj riješiti dugogodišnji nuklearni spor s međunarodnom zajednicom. Uz pozitivne komentare zapadnjačkih pregovarača koji nisu skrivali oduševljenje "intenzivnim, detaljnim, otvorenim i iskrenim razgovorom", kao i ruskih koji su na koncu rekli da je riječ o "prilično obećavajućim pregovorima", činjenica da detalji ženevskog susreta još uvijek nisu procurili u javnost jasno pokazuje kako obje strane računaju na konkretne rezultate. To je dobro jer ovakvim pregovorima ionako nije mjesto u javnosti, odnosno držeći ih u tajnosti zainteresirani akteri imaju puno više prostora za manevar.
Za sada se zna da je Mohamad Džavad Zarif, novi iranski ministar vanjskih poslova, u Ženevi iznio prilično konkretan prijedlog okončanja spora oko iranskog nuklearnog programa. Po prvi put učinio je to na engleskom jeziku, u skoro sat vremena dugačkoj power point prezentaciji ("napokon da je neka power point prezentacija zadržala pažnju publike", piše The Economist), što, barem simbolički, ima neku težinu. Važno je istaknuti kako su Sjedinjene Države i Iran očito spremni i direktno razgovarati pa su njihovi predstavnici na marginama sastanka održali bilateralan susret.
Iako valja biti oprezan te suzdržati se od pretjeranog oduševljenja pomakom iz Ženeve, ne treba skrivati val optimizma na kojem ugledni svjetski mediji i dalje jašu. Unatoč tome, potrebno je napomenuti kako je riječ o samom početku mirovnih pregovora te da se pregovarači nalaze pred prilično zahtjevnom i teškom stazom kroz koju će morati vrlo vješto "voziti" izbjegavajući već sada postavljene mine. Prije svega riječ je tu o "domaćim" akterima, kako američkim tako i iranskim, te Izraelu koji svim silama pokušava održati status quo.
Analizirajući diplomatsku inicijativu Islamske Republike Irana jasno je kako je upravo novo iransko vodstvo najzaslužnije za ovu priliku rješavanja dugogodišnjeg spora Teherana i svjetskih sila, a koji postoji zbog zapadnjačkih sumnji u, kako u Iranu tvrde, njihov mirnodopski nuklearni program. Odnosi između Irana i zapadnih sila promijenili su se nakon izborne pobjede iranskog predsjednika Hasana Rohanija u lipnju ove godine. Rohani, umjereni klerik, učinio je do sada niz koraka kojima se jasno distancirao od politike svoga prethodnika Mahmuda Ahmadinedžada. Tako je najavio kraj iranske izolacije, slabljenje cenzure u zemlji kao i jačanje ženskih prava. Uz to, oslobodio je dio političkih zatvorenika da bi usred New Yorka, na sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda, održao prilično zapažen govor u kojem su izostale "Ahmadinedžadove kritike".
Njegovi napori prepoznati su i u Washingtonu, pa su Hasan Rohani i Barack Obama telefonski razgovarali, što su mediji već nazvali povijesnim iskorakom, zaboravljajući valjda američko-iranske odnose prije 1979. godine. Bez obzira na medijska veličanja, činjenica jest da američki i iranski predsjednici nisu direktno kontaktirali upravo od Islamske revolucije, tako da se ovaj razgovor može smatrati velikim iskorakom obojice lidera. Nagađalo se da će se njih dvojica čak i osobno susresti, no na takav potez niti jedna strana navodno nije bila spremna.
Situacija zapravo neodoljivo podsjeća na 2009. godinu kada je Barack Obama preuzeo izvršnu vlast u SAD-u. Baš kao i Rohani danas, Obama je nudio promjene, ali i nadu u veliki zaokret američke politike. Vjerovalo se tada da će nova američka administracija okončati dotadašnju Bushevu politiku: "Ili ste s nama ili protiv nas". Premda je Obama osnažio vanjskopolitički ugled SAD-a, velike promjene su ipak izostale. Obama je, poput Rohanija, krenuo u snažnu diplomatsku inicijativu prema Iranu. Samo dva mjeseca nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti, američki lider je uputio novogodišnju poruku iranskom narodu. Bio je to u tom času nezabilježen potez nekog američkog predsjednika.
U čestitci koja je bila puštena na YouTube, američki predsjednik, među ostalim, rekao je sljedeće: "Vi, također, imate priliku. Sjedinjene Države žele da Iran zauzme svoje zasluženo mjesto u međunarodnoj zajednici. To je vaše pravo, no ono dolazi sa svojom odgovornošću i ne može se ostvariti terorizmom i oružjem već miroljubivim djelovanjem koje je odraz istinske veličine iranskog naroda i civilizacije".
Zapadni mediji još uvijek pišu kako je Obama te 2009. godine pružio ruku pomirenja iranskim vlastima na što su ove odgovorile stisnutom šakom. Teško je danas dokazati je li Obama tada bio iskren. Činjenica jest da je njegova retorika bila drugačija od prethodnika Busha. No, isto tako, činjenica je da, izuzev volje za bezuvjetnim pregovorima, američki predsjednik konkretno nije ponudio ništa novo. Sankcije su još uvijek bile na snazi, a vojna opcija "na stolu".
Novi iranski predsjednik Rohani danas nastupa slično Baracku Obami. Kako piše Trita Parsi, predsjednik Nacionalnog iransko-američkog vijeća, Iran je konačno spreman "otvoriti šaku". Njegova retorika je pozitivna, no osim nje za bilo kakav pomak bit će potrebni i konkretniji potezi. Power point prezentacija iz Ženeve svakako je dobar početak.
Kako je u ovakvim slučajevima izuzetno važan "tajming", ohrabruje činjenica da bi obojica predsjednika izuzetnu profitirala od eventualnog sporazuma i mirnog rješenja spora. Rohani je čini se sve karte stavio upravo na rješavanje višegodišnjeg konflikta s međunarodnom zajednicom. Njegov uspjeh znači i jačanje umjerenih reformista na iranskoj političkoj sceni. Kako se Iran već godinama nalazi pod nikada snažnijim gospodarskim sankcijama koje prvenstveno tlače narod a ne političke elite, birači bi pozdravili njihovo micanje i otvaranje Irana. Njegova diplomatska inicijativa zato je prije svega pragmatičan potez kojeg ne treba vezati uz nekakvu ideologiju. Iako Rohani ima podršku Vrhovnog vođe ajatolaha Khameneija, a konzervativcu za sada šute, iranski predsjednik traži hitne rezultate jer ne treba sumnjati da će njihov mir kratko trajati, pogotovo ako dođe do pozitivnih pomaka.
U isto vrijeme, američkom predsjedniku Baracku Obami hitno je potreban nekakav vanjskopolitički uspjeh. Nakon prilično mlitave politike u Egiptu i Siriji, baš kao i Libiji u kojoj je ubijen američki veleposlanik, Obama bi rješavanjem "iranskog problema" dobio snažan vjetar u leđa. Bila bi to potvrda da je njegova dosadašnja politika pritiska i sankcija uspješna i da SAD još uvijek ima snažan utjecaj na Srednjem istoku. Uz to, eventualni dogovor s Iranom mogao bi značiti i brže rješavanje građanskog rata u Siriji.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
