Predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko (61) u Washingtonu je obilježen kao posljednji preostali europski diktator. On s tim već godinama mora živjeti kao s kamenom o vratu, misleći možda da je bilo u Europi i drugih koji su ovu neslavnu titulu mogli ponijeti. No baš je njemu zapalo da postane etalon za diktatore iz prošlosti s kojima na Zapadu plaše djecu kad nisu dobra. Usprkos križu koji nosi uspio je prošle godine peti put za redom pobijediti na predsjedničkim izborima, u sovjetskom stilu s uvjerljivih 83 posto glasova, a istodobno ostati pouzdana osoba kojoj su Europa, Rusija i Ukrajina u kritičnom trenutku bez dvojbe povjerile organiziranje mirovnog procesa u Minsku.
Za Ruse on je jedan od posljednjih pouzdanih saveznika i oni smatraju da je njegov postojan kurs prema Rusiji prije svega civilizacijski odgovoran čin. Lukašenko je već poslije tjedan dana od referenduma, koji je proveden na Krimu 16. ožujka 2014. objasnio da je taj poluotok sada de facto dio Rusije, sviđalo se to nekome ili ne. 'Situacija se razvija de facto. Biti ćemo s Rusijom. Što će biti de jure, vidjet ćemo kasnije', naveo je tada Lukašenko. Ruskom narodu se moralo svidjeti kad su dobili ovu bratsku podršku.
Lukašenko, ili Batka (otac, pater familias) kako ga zovu njegovi sunarodnjaci, bez sumnje je vrlo zanimljiva ličnost. On je za 22 godine na vlasti sjajno usavršio vještinu balansiranja između Rusije i Zapada, znajući da mu od toga sve ovisi. Kada su ga zapadni novinari samo nekoliko mjeseci nakon Krima upitali da li će priznati samoproglašene republike Donjeck i Lugansk, on je kategorički to negirao i očitovao se za cjelovitost Ukrajine.
'Ne, ne, držimo se posve drukčijeg stava. Ne želimo komadanje ukrajinske države. Mnogi sada govore da je Krim ionako nepravilno otišao u Ukrajinu i da je to iskonski ruski teritorij i tome slično. To je nepravilan pristup. Odmah sam rekao da mi projekt Novorusije ne paše. Istupam za jedinstvo i cjelovitost ukrajinske države. Ali ako želite da kažete da su dešavanja na Krimu i djelovanje Rusije na Krimu bili osveta za događaje na Majdanu, onda apsolutno nije tako. To je rezultat nepravilnog djelovanja Ukrajine u tom trenutku', objasnio je Lukašenko, ostavljajući nas da još razmislimo što je točno rekao.
Nije čudno što je čovjek koji je u stanju akrobatski vješto iskazati neutralnost svoje pozicije u vrlo delikatnoj situaciji zadobio povjerenje da bude domaćin mirovnih pregovora za Ukrajinu, pa su se za njegovim stolom u Minsku od prošle godine počeli sastajati Vladimir Putin i Petro Porošenko, a s njima u potrazi za mirom i Angela Merkel i Francois Hollande. U Minsku redovito zasjeda i Kontakt grupa za Ukrajinu, pa se može reći da je Lukašenko neizbježni faktor mira, iako faktički ne sudjeluje u razgovorima. Lukašenko nije zatajio, nego je okupio ključne aktere što je pomoglo da se rat zamrzne.
Premda je priznati mirotvorac, Batka nije hipik, te je prije nekoliko dana upozorio javnost da je spreman koristiti vojsku protiv opasnosti od eventualne 'cvjetne revolucije'.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
