Na današnji dan, 7. travnja 1994. godine počeo je masakr u Kigaliju, glavnom gradu Ruande, koji će se pretvoriti u genocid. Prošlo je već 26 godina od početka masakra u Ruandi, koji je u našim krajevima bio relativno nezapažen jer su narodi bivše SFRJ tada bili uposleni u svojoj klaonici. Dok sama je Europa bila opčinjena gledanjem prve krvave predstave u svom dvorištu nakon Drugog svjetskog rata; koja je izrodila Vukovar, Ahmiće, Križančevo selo i Srebrenicu; a završila kodom bombardiranja bombama s osiromašenim uranom po Srbiji 1999. Jednostavno nije bilo previše vremena da se obrati pozornost na Afriku dok je Sveta Stolica mudro šutjela jer dobar dio onih koji su vitlali mačetama su bili njezini svećenici i redovnice.
Srebrenica se dogodila gotovo godinu dana nakon što je živote, što pod mačetama, što pod bombama izgubilo između 800 tisuća do milijun ljudi. Uglavnom je bila riječ o pripadnicima etničke skupine Tutsi te umjernim Hutuima i Twa-ima. U pokoljima nitko nije pošteđen, bez obzira na godine, dob ili spol. Dok su mjesta pokolja često bile crkve i škole, uz suradnju ili izravno sudjelovanje klera i drugog religijskog osoblja bilo katoličke, bilo protestantske denominacije iz Hutu skupine.
Tutsiji i Hutui pripadaju jednom od 18 klanova koji su većinom interetnički; obje skupine govore istim jezikom Kinyarwanda- Kirundi; prije učvršćivanja etničkih granica gdje su određeni Hutu mogli postati Tutsi ili određeni Tutsi pasti u položaj Hutua. Dvije skupine dijele jezično- kulturno etnički kontinuum,no kada se sada pokušava gledati gdje je nastao problem i kidanje, konture se naziru; premda kao i u historiografiji s ovih prostora, prolivena krv, ideologija i stare nepravde često mute sliku. Sam razvoj koji se kasnije razvio u etničke divizije kreće ( spekulira se ) oko 14- 15 st., kad se stvorila skupina pod imenom Tutsi, koja je krenula u osvajanje okolnog područja, gdje je podčinjeno stanovništvo osvojenih područja dobilo oznaku Hutu, riječ koja označava 'slugu' u nekoliko jezika Afrike. U Tutsi elitu su tijekom predkolonijalnog razdoblja inkorporirani dijelovi osvojene elite čime su postali i sami Tutsiji. Sve je to na kraju kroz stoljeća, po ugandskom sociologu Mahmoodu Mamdaniju dovelo do stvaranja jedinstvene etničke i jezične zajednice koja je dijeljena politički na gospodare Tutsije i one koje služe Hutue. Dok je mogućnost socijalnog penjanja pred krajem pred-kolonijalnog razdoblja svedena na minimum pod vladavinom Kigeri IV. Rwabugiri-ija ( vladao do 1895 ) koji je nastavio politiku svojeg prethodnika Rwogera raslojavanja Tutusija kao elite, uvođenjem - uburetwa - prisilnog rada za Hutue i Twa, od kojeg su Tutsiji bili oslobođeni.
Nijemci dolaze na područje visoravni iz područja buduće Tanzanije upravo u trenutku kada se je odvijalo, tradicionalno nemirno, razdoblje predaje vlasti na novog vladara, sada u liku Yuhi-ja V. Musinge. Njemački oficir Hans von Ramsay pojavio se 1897. u Nyanza-i i predložio savezništvo. Kraljica majka Kajogera , shvativši to kao dobru priliku za učvršćivanje vladavine svog sina, prihvaća uvjete; čime od 1898. i službeno počinje kolonijalno doba. Nijemci su bili daleko od pasivnih promatrača i Dvor je priznavao njihovu supremaciju, no s druge strane kolonijalne vlasti se nisu miješale u već uspostavljene odnose eksploatacije Hutua i Twa od strane Tutsi elite.
Misionari katoličkog reda 'Društvo misionara naše Gospe od Afrike' poznatiji kao 'Bijeli Očevi' došli su gotovo odmah nakon Nijemaca 1900. godine. Bijeli Očevi su od početaka bili vođeni maksimom svojega osnivača kardinala Charles Lavigerie-a , gdje je prvenstveno trud usmjeren na evangelizaciju elite. Logika iz tog izbora ima čvrste temelje, jer ako elita jedne feudalne 'države' postanu kršćani oni će gotovo sigurno uvjeriti svoje vazale pa makar i pod oštricama noža da ugledaju 'Svjetlo Kristovo' ; drugim riječima posao evangelizacije postaje puno lakši.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
