Bitka za Tarawu je jedna od najkraćih i najkrvavijih bitki na Pacifiku, a vodila od 20. do 23.studenog 1943.godine. Odvijala se na otoku Tarawa, koji je bio otok u sklopu otočja Gilbert. Približno 6,400 Japanca, Korejanaca i Amerikanaca poginulo je ili u borbi ili od posljedica ranjavanja, većinom oko i na malom otočiću Betio, na krajnjem jugozapadu otoka Tarawa.
Ova bitka je bila ujedno i prva veća američka ofenziva u kritičnoj centralnoj Pacifičkoj regiji; ovdje su se po prvi puta Amerikanci suočili sa ozbiljnijom japanskom obranom prilikom iskrcavanja na kopno otoka, za razliku od prijašnjih iskrcavanja gdje su nailazili na mali ili gotovo nikakav otpor. U bitci za Tarawu Japanci su imali 4,500 dobro pripremljenih i opskrbljenih vojnika, koji su se borili gotovo do posljednjeg čovjeka, nanoseći time velike gubitke američkim marincima. Amerikanci su imali slične gubitke i u drugim kampanjama, kao u bitci za Guadalcanal, koja se odigrala između kolovoza 1942. i veljače 1943.godine; jedina razlika je bila ta što su američki gubici, koji su bili brojčano isti kao i u Guadalcanalu nastali za samo 76 sati borbe dok su kod Guadalcanala nastali kroz 6 mjeseci borbe.
Pozadina borbe bitke za Tarawu
Kako bi uspostavili zračnu bazu koja bi služila avionima za vršenje operacija diljem središnjeg Pacifika, Filipina i prema Japanu, SAD je planirao zauzeti Marijansko otočje, koje je bilo dobro branjeno. Pomorska doktrina toga vremena smatrala je da je za uspjeh operacije potrebno bombardirati snage na otoku kako bi se oslabila obrana i zaštitilo invazijske snage koje će se iskrcati na otok. Najbliži otoci koji su bili podobni za takvu operaciju su bili Marshallovi otoci, sjeveroistočno od Guadalcanala. Zauzimanjem Marshallovog otočja omogućilo bi se podizanje baza koje su potrebne za pokretanje ofenzive na Marijansko otočje; ovo je otežavala činjenica da su Marshallovi otoci bili odsječeni od direktne komunikacije sa Havajima garizonom i zračnom bazom japanske vojske na malom otočiću Betio, smještenom na zapadnoj strani otoka Tarawa, a koji se nalazi u sklopu Gilbertskog otočja. Stoga je bilo potrebno prije bilo kakve invazije na Marijansko otočje zauzeti otok Tarawu.
Nakon kampanje kod Guadalcanala, 2 divizija marinaca je poslana na Novi Zeland kako bi se odmorila i oporavila. Gubici u postrojbama su pokriveni novim ljudima, a ljudima koji su ostali dano je vrijeme da se oporave od malarije i ostalih bolesti koje su ih pogodile za vrijeme bitke za Solomonsko otočje. 20.srpnja 1943. godine Združeni Stožer upućuje admirala Chestera Nimitza da pripremi plan ofenzive na Gilbertsko otočje; već sljedeći mjesec admiral Raymond Spruance dolazi na Novi Zeland kako bi se sastao sa novim zapovjednikom 2.divizje marinaca, generalom Julianom C. Smithom, te započeo planiranje ofenzive sa zapovjednicima divizija.
3,900 kilometara jugozapadno od Pearl Harbora smjestio se otok Betio, najveći otok u sklopu otočja Tarawu. Na najjužnijoj točki u uvali nalazila se baza japanske vojske. Sljedeći primjer iznenadnog napada generala Evans Carlsona na otočje Makin u kolovozu 1942.godine, japanski zapovjednici su bili svjesni svoje ranjivosti i strateškog značenja otočja Gilbert. 6. brodska inženjerska pukovnija za posebna djelovanja Yokosuka je dovedena kako bi ojačala obranu otoka u veljači 1943.godine. Zapovjednik je bio kontraadmiral Tomonari Saichiro, iskusni inženjer koji je upravljao i nadzirao gradnju sofisticiranih objekata za obranu na otočiću Betio. Po dolasku na otok 6.brodska inženjerska pukovnija Yokosuka postaje garnizonska vojna sila te se njen naziv mijenja u 3. brigada za posebna djelovanja za obranu baze.
Tomorijev glavni cilj u japanskoj shemi obrane je bio zaustaviti invazijske snage dok su još u vodi te ih prikovati za plažu. Velik broj bunkera i mitraljeskih gnijezda je napravljen, sa odličnim pregledom za otvaranje vatre iznad vode i pješčane plaže. U unutrašnjosti otoka je bilo sjedište zapovjedništva i velik broj skloništa konstruiranih kako bi štitili branitelje otoka od zračnih napada i vatre od haubica.
Obrambeni položaji otoka nisu bili postavljeni za vođenje borbi u unutrašnjosti otoka. Unutrašnja struktura otoka je bila velika i široka ali nije imala mitraljeska gnijezda. Branitelji otoka su bili ograničeni na napade sa prednje strane ulaza u uvalu.
Japanci su radili naporno skoro cijelu godinu kako bi utvrdili otok. Kako bi pomogli garnizonu u učvršćivanju obrane otoka 1,247 ljudi iz 111.Pionirske (nešto kao 'Morske pčele' ,inženjerska brigada za pomorska djelovanja u Američkoj mornarici), uz 970 ljudi iz 4. flote inženjerskog bataljuna koji su dovedeni kako bi pomogli. Otprilike oko 1,200 ljudi iz te dvije grupe su bili korejski radnici na prisilnom radu.
Garnizon se sastojao od snaga Japanske Carske Mornarice (skraćeno: JCM). Brigada za pomorske desante (iskrcavanja) je bila marinska sastavnica JCM te je bila poznata obavještajnim službama SAD-a kao izuzetno uvježbana, disciplinirana, oprezna jedinica, koja je imala male jedinice sa boljim zapovjedništvom nego jedinice unutar Japanske Carske Vojske. 3.brigada za posebne obrambeno djelovanje a koja je bila dodijeljena za obranu Tarawe, je imala 1,112 ljudi. Oni su bili pojačani sa 7. brigadom za posebna pomorska djelovanja (desante, iskrcavanja) Sasebo, koja je imala 1,497 ljudi. Ova jedinica je bila potpomognuta sa 14 lakih tenkova Type 95, kojima je zapovijedao Ensign Ohtani.
Red od 14 topova za pomorsku obranu obale, uključujući 4 velika Vickers topa, kalibra8 inča kupljenih od Velike Britanije za vrijeme rusko-japanskog rata, je bilo postavljeno u betonske bunkere oko otoka kako bi čuvali pristupe otoku s otvorenog mora. Smatralo se da će ovi veliki topovi otežati pomorskim snagama iskrcavanje u lagunu (uvalu) i napad sa sjeverne strane otoka. Otok je također bio 'načičkan' sa 500 utvrđenih mitraljeskih i topovskih gnijezda, izgrađenih od drvenih trupaca i pijeska, od kojih su mnogi ojačani cementom. 40 komada artiljerije je bilo razasuto po otoku u različitim ojačanim rovovima. Rovovi su povezivali sve točke na otoku, omogućujući time trupama da se kreću od mjesta do mjesta, po potrebi. S obzirom da je zapovjedništvo vjerovalo da će njihovi topovi štititi prilaz laguni, pretpostavljalo se da će napad na otok doći iz pravca otvorenog mora sa zapadne ili južne plaže.
Kontraadmiral Keiji Shibazaki, iskusni časnik iz kampanja u Kini, zamijenio je Tomonarija 20.srpnja 1943.g., u jeku priprema za nadolazeću bitku. Shibazaki je nastavio utvrđivati otok sve do dana kada je počela invazija. Ohrabrivao je svoje ljude govoreći im ' da je potrebno milijun ljudi i 100 godina da se osvoji Tarawa'.
Tjedan dana prije iskrcavanja avioni američke ratne mornarice počinju s bombardiranjem otoka, a kasnije se priključuju i brodovi ratne mornarice. Dobar dio bunkera je uništen kao i zrakoplovna baza te nekoliko stotina Japanaca. Američko vodstvo loše je procijenilo snage na otoku te pretpostavljaju da će otok osvojiti unutar 24 sata. Američke snage za invaziju na Gilberte su bile dotada najveće snage sakupljene za pojedinačnu operaciju na Pacifiku, a sastojale su se od 17 nosača zrakoplova, 12 ratnih (bojnih) brodova, 8 teških krstarica, 4 lake krstarice, 66 razarača i 36 transportnih brodova; na transportnim brodovima se nalazila 2. divizija marinaca SAD-a i dio pješaštva 27. divizije američke vojske, te su činile ukupan broj od 35,000 vojnika.
Napad počinje 20. studenog 1943. godine bombardiranjem s brodova američke ratne mornarice. Glavnina vatre usmjerava se prema najvećem i glavnom otoku Betio. Nakon bombardiranja kreće prvi val marinaca praćen zračnom podrškom u napad na Betio, no zbog niske plime Higgins amfibijska vozila se zaglavljuju petstotinjak metara od obale te su marinci primorani izaći iz vozila te preko plićeg dijela moraju polako prelaziti smrtonosni put do plaže. Rijetki uspijevaju preći taj put. Većina prvog vala gotovo je izbrisana te američko vodstvo šalje pojačanja. Dio marinaca poginuo je još u vozilima koja su zaglavljena na koraljima bila laka meta japanskom topništvu, a dio marinaca se utopio zbog preteške opreme i municije. Jedino vozila tipa LVT-1 Alligator zahvaljujući gusjenicama uspijevaju preći preko grebena. Potpomognuti novim pojačanjima u ljudstvu i tenkovima marinci oko podneva uspijevaju zauzeti prve japanske obrambene crte.
Kako se prvi dan približava kraju municije kod marinaca sve je manje, vode gotovo da i nema, a more je ispunjeno potonulim vozilima te mrtvim marincima. Pola amfibijskih vozila je uništeno, a mnoštvo marinaca je mrtvo ili ranjeno. Japanski zapovjednik Keiji Shibazaki pogiba prvog dana borbe no njegovi vojnici i bez njega znaju naredbe; japanski vojnici se neće povlačiti te će se boriti do smrti ili si sami oduzeti život.
Oko 1.500 marinaca zaglavljeno je na početku plaže. Tada se na otok Betio iskrcava pukovnik David Shoup. Preuzevši zapovjedništvo, organizira marince te napadaju i osvajaju prve japanske položaje. U pomoć im dolaze lovci i bombarderi ratne mornarice te preciznom vatrom uništavaju i ometaju japansko topništvo i pješaštvo. Nakon prvog dana od 5,000 marinaca koji su se iskrcali, 1,500 su bile žrtve, bilo da su ubijeni ili ranjeni i onesposobljeni za borbu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
