Oxford Union, društvo koje se smatra najprestižnijim debatnim društvom na svijetu, sastalo se 13. studenog kako bi raspravljali o prijedlogu „Izrael je veća prijetnja regionalnoj stabilnosti od Irana“, glasajući 265-113 za. Cilj rasprave bio je procijeniti prijetnje koje navodno predstavljaju obje zemlje. Uključivala je raspravu o izraelskom genocidu u Gazi i okupaciji Zapadne obale, iranskom nuklearnom programu i kako regionalna stabilnost u zapadnoj Aziji utječe na stabilnost diljem svijeta.
Osnovana 1823. godine na Sveučilištu Oxford u Engleskoj, Oxford Union okuplja svjetske vođe, mislioce i studente s oxfordskih fakulteta kako bi raspravljali o pitanjima politike, religije, znanosti, umjetnosti i književnosti. Rasprave se održavaju u istom formatu, s gostujućim govornicima koji se zalažu za ili protiv unaprijed određenog prijedloga.
Među govornicima koji su se zalagali za prijedlog bili su Alex Webster s Lincoln Collegea, Jessica Rowe, bivši palestinski premijer i stručnjak za zapadnoazijsku politiku Mohammad Shtayyeh te bivši iranski ministar kulture i reformistički političar Ataollah Mohajerani.
Govornici koji su se usprotivili prijedlogu bili su studentica povijesti sa St. John's Katie Pannick, student magistarskog studija povijesti sa St. Hugh's William Rome, odvjetnik za međunarodna ljudska prava i izvršni direktor UN Watcha Hillel Neuer te stručnjak za zapadnu Aziju i bivši britanski veleposlanik u Turskoj i Iranu Dominick Chilcott.
Alex Webster otvorio je raspravu rekavši da iako se „divi državi Izrael“, ona predstavlja veću prijetnju regionalnoj stabilnosti od Irana zbog vojne i diplomatske podrške koju Tel Aviv prima od globalnih sila. „Dobivaju svo oružje, ali ne i posljedice“, izjavio je.
Nasuprot tome, Katie Pannick tvrdila je da je Iran opasniji, rekavši da je njihova „proxy mreža“ „sposobna za sistemske poremećaje“. Također je tvrdila da iranski nuklearni raketni program predstavlja rizik, s obzirom na „veliku sklonost zemlje riziku“. Tvrdila je da je Izrael, unatoč svojim „nesavršenim“ postupcima, još uvijek čvrsto ukorijenjen u međunarodnoj zajednici i ima „demokratsku jezgru“.
S druge strane, Jessica Rowe opisala je izraelske postupke kao „agresiju prikrivenu kao obranu“ te da izraelska vanjska politika uključuje stvaranje kaosa, a ne traženje stabilnosti. „Bez sukoba, Izrael nema utjecaja da kontrolira svoje saveznike“, tvrdila je. Protiveći se prijedlogu, William Rome je kao razlog za svoju podršku Izraelu naveo svoj posjet Auschwitzu, kao i iransku vojnu pomoć Rusiji u ratu protiv Ukrajine.
Sljedeći je govorio bivši palestinski premijer Mohammad Shtayyeh, rekavši da je Izrael „ekspanzionistička, kolonijalistička država“. Govoreći o iranskom nuklearnom programu, Shtayyeh je primijetio da je Izrael jedina zemlja u regiji koja posjeduje nuklearno oružje. „Tko djeluje, a tko reagira?“, upitao je. Shtayyeh je također opisao patnje Palestinaca otkako su ih cionističke milicije etnički očistile iz većeg dijela Palestine 1948. godine, čime su Židovi iz inozemstva mogli uspostaviti i naseliti državu Izrael. Napomenuo je da je „pravi problem“ to što se ljudski životi uništavaju kroz izraelski „režim apartheida protiv Palestinaca“. Njegov govor dočekan je velikim pljeskom sudionika debate.
Zatim je govorio Hillel Neuer, tvrdeći da Izrael podržava regionalnu stabilnost, za razliku od iranske politike „revolucionarnog džihada“. Tvrdio je da je Iran destabilizirao susjedne zemlje poput Sirije, Jemena, Iraka i Gaze te da su „plaže Gaze prekrasne i mogle su biti prosperitetna imovina“. „To je izazvalo jasne znakove ogorčenja i prosvjeda iz dvorane, što je dovelo do toga da je predsjednik morao pozvati na red“, napisao je Oxford Union.
Ataollah Mohajerani rekao je da je izraelsko ponašanje opasno, uspoređujući njihove ratove protiv susjednih zemalja s onima koje je pokrenula Francuska pod Napoleonom. Također je za smrt više od milijun Iranaca okrivio izraelsku agresiju, uključujući i onu vlastitog oca. Dominick Chilcott zatvorio je raspravu, navodeći navodne opasnosti koje predstavlja „iranska posrednička mreža“, poput Hezbollaha, posebno ako je potkrijepljena nuklearnom energijom.
Oxford Union je tijekom posljednja dva stoljeća ugostio izvanredan popis poznatih i utjecajnih ljudi, uključujući američke predsjednike, članove britanskog parlamenta, dobitnike Nobelove nagrade i važne novinare. Rezultati rasprave Oxford Uniona često se smatraju značajnima zbog simboličkog, kulturnog i intelektualnog autoriteta povezanog s institucijom.
