Od svog osnutka 1948. godine, Izrael nikada nije djelovao unutar fiksnih granica. Ekspanzija je oduvijek bila njihova doktrina – ne ograničena zakonom, već pokretana silom i podržana nepokolebljivom zapadnom podrškom. Izrael je odbijao definirati svoje granice gotovo osam desetljeća jer je sam njihov identitet ukorijenjen u kolonijalnoj ambiciji koja nikada nije uistinu završila.
Od Nakbe (katastrofe) do Nakse (neuspjeha), od teritorijalnih invazija do aneksije Jeruzalema, Golanske visoravni i Zapadne obale, okupacijska država nastavila je preoblikovati svoje granice prema moći, a ne legitimnosti. Ovaj ekspanzionistički projekt samo je ojačao s porastom mesijansko-nacionalističke struje unutar Izraela, koja potpunu kontrolu nad "Velikim Izraelom" vidi kao povijesno pravo koje se ne može kompromitirati.
Danas, 77 godina od Nakbe, Izrael je napredovao do faze ekspanzije punom parom – progoni Palestince, uništava cijele gradove i sela, utvrđuje ilegalna židovska naselja i provodi 'apartheid'. Ipak, paradoksalno, europske države poput Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva pripremaju se priznati „Palestinsku državu“ upravo kada je palestinska politička geografija najfragmentiranija i kada je cionistički projekt najagresivniji. Što to priznanje zapravo znači? Je li to strateško postignuće za Palestince ili diplomatska smicalica koja predaju preimenuje u uspjeh?
Država bez granica, projekt bez ograničenja
Balfourova deklaracija iz 1917. označila je formalno pokretanje projekta kolonizacije u Palestini. Ono što je uslijedilo nije bila imigracija, već proračunato oduzimanje imovine - od zauzimanja zemlje i masakra kojeg su omogućili Britanci, do masovnih protjerivanja Nakbe iz 1948., koja je etnički očistila preko 750.000 Palestinaca.
Ovo nije bio puki kolonijalizam. Bila je to etnička zamjena: Zemlja je zaplijenjena pod carskom zaštitom, a zatim vojno osvojena. Ova kampanja nikada nije završila. Nastavila se okupacijom Gaze, Jeruzalema i Zapadne obale, a eskalirala je nakon 1967. Cilj Izraela nikada nije bio suživot. Cilj je uvijek bio židovska nadmoć.
Plan podjele UN-a iz 1947. (Rezolucija 181) dodijelio je preko 55 posto povijesne Palestine cionističkom pokretu, unatoč tome što su Židovi posjedovali samo šest posto zemlje. Cionistički pokret je to prihvatio na papiru kako bi stekao međunarodnu legitimnost, a zatim je odmah prekršio te uvjete, silom okupirajući 78 posto teritorija.
Do danas okupacijska država nije usvojila formalni ustav, a razlog je taj što bi temeljenje na Planu podjele ograničilo njezine ekspanzionističke ambicije. Cionistička doktrina nikada nije priznala konačne granice, već je uspostavila državu bez službenih granica - jer njezine ambicije sežu izvan palestinske geografije i uključuju dijelove Jordana, Sirije, Libanona i Egipta.
Unutarnja rasprava u Izraelu o proglašenju "židovske države" nije samo pravni argument, već pokušaj učvršćivanja isključujućeg i na zamjeni temeljenog identiteta - onog koji pravno učvršćuje rasnu diskriminaciju i uskraćuje Palestincima njihov status autohtonog naroda.
Prestrojavanje otpora: 7. listopada i promjena u stvaranju dviju država
Potres izazvan operacijom Al-Aksa poplavom uzdrmao je ne samo Izrael već i politički diskurs palestinskog pokreta. Zapanjujuće je da su palestinske frakcije - uključujući Hamas - počele eksplicitno izražavati podršku „rješenju dviju država“ nakon godina inzistiranja na oslobađanju povijesne Palestine u cijelosti.
U neviđenoj izjavi, visoki dužnosnik Hamasa Khalil al-Hayya rekao je u svibnju 2024.:
„Spremni smo pozitivno sudjelovati u svakoj ozbiljnoj inicijativi za rješenje s dvije države, pod uvjetom da ono podrazumijeva stvarnu palestinsku državu na granicama iz 1967. s Jeruzalemom kao glavnim gradom i bez naselja.“
Ova taktička prilagodba signalizira značajnu promjenu. Nakon desetljeća inzistiranja na potpunom oslobođenju, ključni palestinski akteri sada otvoreno razmatraju skraćenu državu. Je li to odraz promjenjive dinamike moći? Ili nametnutog prestrojavanja pod regionalnim i međunarodnim pritiskom?
Priznanje kao poluga: Francuska, Saudijska Arabija i normalizacija
Prošli tjedan, u objavi na X, francuski predsjednik Emmanuel Macron naveo je:
„U skladu sa svojom povijesnom predanošću pravednom i trajnom miru na Bliskom istoku, odlučio sam da će Francuska priznati Državu Palestinu. Ovu svečanu izjavu dat ću pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u rujnu ove godine... Potreban nam je trenutni prekid vatre, oslobađanje svih talaca i ogromna humanitarna pomoć za narod Gaze. Također moramo osigurati demilitarizaciju Hamasa, osigurati i obnoviti Gazu. I konačno, moramo izgraditi Državu Palestinu, jamčiti njezinu održivost i osigurati da prihvaćanjem njezine demilitarizacije i potpunim priznavanjem Izraela doprinese sigurnosti svih u regiji. Nema alternative.“
Očekivano francusko priznanje palestinske države u rujnu nije motivirano principima, već je riječ o tvrdom, hladnom geopolitičkom manevru. Čini se da Pariz traži bliže veze s Rijadom, koji je vezao normalizaciju s Tel Avivom kako bi napredovao u palestinskom dosjeu. Francusko priznanje je stoga proračunati signal Saudijskoj Arabiji – a ne gesta solidarnosti s Palestincima.
U ovoj jednadžbi, Palestina postaje valuta. Njena državnost nije potvrđena kao pravo, već se postavlja kao preduvjet u sporazumima o normalizaciji između arapskih monarhija i okupacijske države.
Strateška poravnanja: Os Ankara-London
S obzirom na to da trećina zastupnika poziva britanskog premijera Keira Starmera da prizna Palestinu, pritisak se povećava i na London.
U izjavi, Starmer je naveo:
„Uz naše najbliže saveznike, radim na putu prema miru u regiji, usmjeren na praktična rješenja koja će napraviti stvarnu razliku u životima onih koji pate u ovom ratu. Taj put će postaviti konkretne korake potrebne da se primirje, toliko potrebno, pretvori u trajni mir. Priznavanje palestinske države mora biti jedan od tih koraka. Nedvosmislen sam po tom pitanju.“
Britanija također ne ide prema priznanju iz moralne jasnoće, već kako bi ojačala svoju stratešku os s Turskom nakon Brexit-a. Ankara, ključni trgovinski partner Izraela i politički podupiratelj Hamasa, priznanje Palestine smatra alatom za podizanje svog regionalnog položaja i energetske moći. Za London, produbljivanje veza s Turskom obećava ekonomske i geopolitičke dividende. Rezultat je konvergentni put priznavanja Pariz-Rijad i Ankara-London.
Dakle, formiraju se dvije neformalne osi: Pariz-Rijad i Ankara-London, obje konvergiraju oko priznavanja palestinske države. Ipak, nijedna os ne pristupa tome iz načelnog uvjerenja u palestinska prava, već kroz prizmu moći, utjecaja i realpolitike.
Palestinska država: Priznanje bez suvereniteta
Čak i kad bi svaka europska zemlja priznala Palestinu, to bi bez provedbe bilo tek simbolika. Ne bi bilo definiranih granica za državu, ne bi bilo kontrole nad vlastitim teritorijem niti zaustavljanja politika širenja naselja ili aneksije koje provodi okupacijska država.
Tel Aviv u potpunosti odbacuje tu pretpostavku. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu inzistirao je na tome da bi svaka buduća palestinska država bila „platforma za uništenje Izraela“ i da suverena sigurnosna kontrola mora ostati u rukama Izraela. Više puta je isključio povratak uvjetima koji su postojali prije 7. listopada.
Stvarnost je da 68 posto Zapadne obale, klasificirane kao Područje C, ostaje pod punom izraelskom kontrolom. Više od 750.000 doseljenika smješteno je na tom teritoriju, pod punom zaštitom okupacijske vojske. Kako država može postojati na okupiranoj, fragmentiranoj zemlji, pod stalnom opsadom i bez suvereniteta?
„Upravo sam se vratio s predavanja diljem svijeta i mogu s pouzdanjem reći da su globalna slika i položaj Izraela na najnižoj točki u povijesti“, piše izraelski novinar Ben-Dror Yemini. Unatoč tome, Netanyahuova krajnje desničarska vlada udvostručuje napore - zalaže se za potpunu aneksiju okupirane Zapadne obale, cilja na nova teritorijalna uporišta na Sinaju, u južnoj Siriji, čak i Jordanu, dok istovremeno održava vojne položaje u južnom Libanonu. Globalni brend Izraela možda erodira, ali njegov strateški projekt napreduje. Ako se Izrael širi i učvršćuje, dok palestinski pokret smanjuje zahtjeve, a regionalne države normaliziraju veze, što je točno postignuto?
Frakcije otpora koje su nekoć odbacivale postojanje Tel Aviva sada predlažu državnost pod njegovim uvjetima. Europsko priznanje dolazi bez zuba. Naselja rastu. Raseljavanje se nastavlja. Ovo nije oslobođenje. To je pokop sna pod krinkom diplomacije. Privremeno rješenje postat će konačni dogovor. Palestinska „država“ postaje diplomatski eufemizam - prazna struktura hvaljena u govorima, ali poricana na terenu.
M. al-Khoury
