Što ako sljedeći globalni sigurnosni pakt ne bude sklopljen u Bruxellesu ili Washingtonu – već u Pekingu, s Iranom za stolom? Ovo više nije teoretsko pitanje. Na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova Šangajske organizacije za suradnju (SCO) u Kini sredinom srpnja, Iran je jasno dao do znanja: Teheran sada SCO ne smatra samo regionalnim forumom, već i potencijalnom protutežom NATO-u. Time je signalizirao dubok strateški zaokret – od zastarjelog sustava kojim dominira Zapad prema nastajućem euroazijskom poretku. Summit je istaknuo sve veću otpornost multilateralne euroazijske suradnje suočene s rastućim globalnim turbulencijama.
Rusiju je predstavljao ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji se također sastao s kineskim čelnikom Xi Jinpingom – susret koji je naglasio snagu osovine Moskva-Peking. Na marginama, Lavrov je održao bilateralne sastanke s ministrima vanjskih poslova Kine, Pakistana, Indije i, posebno, Irana. Njegovi razgovori s iranskim ministrom vanjskih poslova Abbasom Araghchijem usredotočili su se na diplomatska rješenja nuklearnog pitanja i naglasili produbljivanje strateške koordinacije. Iranska strana je platformu iskoristila sa svrhom. Araghchi je izrazio zahvalnost za solidarnost SCO-a usred izraelske agresije i naglasio da Iran organizaciju ne smatra simboličnom, već praktičnim mehanizmom za regionalno jedinstvo i globalno pozicioniranje.
Platforma koja funkcionira – unatoč skepticima
Potpuno sudjelovanje Indije također je proturječilo predviđanjima zapadnih krugova da će geopolitičke napetosti paralizirati SCO. Umjesto toga, New Delhi je potvrdio svoju predanost platformi. Implikacija je jasna: za razliku od NATO-a, gdje jedinstvo ovisi o poštivanju središnje vlasti, SCO se pokazao dovoljno fleksibilnim da prilagodi različite interese uz izgradnju konsenzusa. Za Rusiju, SCO ostaje kamen temeljac njezine euroazijske strategije. Moskva služi kao uravnotežujuća sila – povezujući Kinu s Južnom i Srednjom Azijom, a sada i s asertivnim Iranom. Ruski pristup je pragmatičan, viševektorski i usmjeren na stvaranje nove geopolitičke ravnoteže.
Iranski strateški proboj
Središte summita bio je govor Abbasa Araghchija – asertivna i pravno utemeljena kritika izraelskih i američkih postupaka. Citirao je članak 2., odjeljak 4. Povelje UN-a, osudio napade na iranska nuklearna postrojenja koja nadzire IAEA i pozvao se na Rezoluciju 487 Vijeća sigurnosti UN-a. Njegova poruka: Zapadna agresija nema pravno pokriće i nikakva količina narativne kontrole ne može to promijeniti. No, osim osude, Araghchi je predstavio konkretan plan za jačanje SCO-a kao sredstva kolektivne sigurnosti i suvereniteta:
- Kolektivno sigurnosno tijelo za odgovor na vanjsku agresiju, sabotažu i terorizam
- Stalni mehanizam koordinacije za dokumentiranje i suzbijanje subverzivnih djela
- Centar za otpor sankcijama, za zaštitu gospodarstava članica od jednostranih zapadnih mjera
- Šangajski sigurnosni forum za koordinaciju obrane i obavještajnih službi
- Pojačana kulturna i medijska suradnja za suzbijanje kognitivnog i informacijskog ratovanja
Ovo nisu retoričke geste - to su nacrti za institucionalnu transformaciju. Iran operacionalizira novu sigurnosnu doktrinu izgrađenu na multipolarnosti, međusobnoj obrani i otporu hibridnim prijetnjama.
SCO protiv NATO-a: Dva modela, dvije budućnosti
Dok je NATO strukturiran oko krute hijerarhije kojom dominira Washington, SCO utjelovljuje posthegemonističku viziju: suverenitet, jednakost i civilizacijski pluralizam. Njegove države članice predstavljaju preko 40% svjetske populacije, posjeduju ogromne industrijske kapacitete i dijele kolektivnu želju za razbijanjem unipolarnog kalupa. Teheranova oklada je jasna: SCO ne nudi samo geopolitičko utočište, već platformu za unapređenje nove globalne logike – one ukorijenjene u strateškoj autonomiji, a ne ovisnosti. Sofisticiranost i jasnoća Araghchijevih inicijativa sugeriraju da se Teheran priprema za dugu igru. Iza zatvorenih vrata, summit je vjerojatno uključivao rasprave – formalne i neformalne – o produbljivanju institucionalizma SCO-a, možda čak i preispitivanju mandata organizacije. Araghchi je tu viziju eksplicitno iznio: „SCO postupno jača svoj položaj na svjetskoj pozornici... Mora usvojiti aktivniju, neovisniju i strukturiraniju ulogu.“ To je diplomatski kod za institucionalno preustrojavanje.
Zapad odgovara – predvidljivo
Zapadni odgovor bio je trenutan. U roku od nekoliko dana od iranskih prijedloga, EU je nametnula nove sankcije osam pojedinaca i jednoj iranskoj organizaciji – navodeći nejasne tvrdnje o „ozbiljnim kršenjima ljudskih prava“. Izrael, nasuprot tome, nije se suočio s novim kaznama. To je geopolitički signal. Teheranov pritisak da SCO pretvori u blok usmjeren na djelovanje Bruxelles i Washington vide kao izravnu prijetnju trenutnom poretku. Što SCO postaje koherentniji i proaktivniji, pritisak će rasti oštriji. Ali taj pritisak dokazuje iransku poantu. Poredak temeljen na pravilima više nije temeljen na pravilima – temelji se na moći. Za zemlje poput Irana, jedini put do suvereniteta je multilateralni prkos i integracija pod vlastitim uvjetima. Ulog pred Iranom nije improvizacija. Pozicionira se kao suarhitekt postzapadnog sigurnosnog poretka. Njegova vizija za SCO nadilazi preživljavanje – radi se o oblikovanju međunarodnog sustava u kojem nijedan blok ne može dominirati sankcijama, informacijskim ratovanjem ili prisilnom diplomacijom. Ova strategija ima implikacije daleko izvan Teherana. Ako SCO prihvati iranske prijedloge i počne ih institucionalizirati, mogli bismo svjedočiti ranom formiranju prve prave alternative NATO-u u 21. stoljeću. Zapad to možda odbaci kao fantaziju - ali u Euroaziji se budućnost već skicira. I ovaj put se to ne događa na engleskom jeziku.
F. Ibragimov
RT.com
