Od rata u Europi do bezglasne većine i kapitalističkog proždiranja planeta: Roger Waters pred Vijećem sigurnosti UN-a održao je jedan od najvažnijih govora našeg vremena

Suosnivač Pink Floyda Roger Waters obratio se u srijedu Vijeću sigurnosti UN-a na poziv Rusije, osuđujući invaziju Moskve na Ukrajinu kao nezakonitu, no dodao je da vjeruje da je ista isprovocirana. Govor je završio pozivom na prekid vatre.

Rusija je sazvala sastanak Vijeća sigurnosti u srijedu kako bi se raspravljalo o isporuci oružja Ukrajini te je zatražila, što je neke iznenadilo, od Rogera Watersa da se obrati. To možda i nije toliko iznenađenje imajući u vidu da je Waters česti komentator političkih prilika, a i njegov često kritički stav prema Zapadu očito je razlog zašto ga je ruska delegacija pozvala.

Nadalje, Waters se usprotivio zapadnoj opskrbi Kijeva oružjem u pismu ukrajinskoj prvoj dami koje je objavio na svojoj web stranici u rujnu.

Iako je Waters osudio rusku invaziju na Ukrajinu kao nezakonitu, također je rekao da "je bila isprovocirana" te je također osudio "provokatore na najoštriji mogući način". O detaljima nije govorio.

"Jedini razumni način djelovanja danas je pozvati na trenutni prekid vatre u Ukrajini", rekao je Waters.

No, bio je to, kako se moglo i očekivati, važan govor od kojeg se u medijima prenose samo pojedini segmenti, ali Waters je govorio i o široj slici ne samo rata već i današnjeg stanja u svijetu, oštro prozivajući i neoliberalni kapitalizam, progovarajući u ime svih onih koji nemaju glasa.

Govor je važan, kako iz perspektive percepcije trenutačnog rata u Europi, tako i globalne situacije koja je neodvojiva od njega. Prenosimo stoga njegov govor u cijelosti.

Roger Waters pred UN Vijećem sigurnosti, 8. veljače 2023. - cijeli govor:

"Predsjedniče, ekselencije, dame i gospodo,

Osjećam se duboko počašćen što mi je dana ova jedinstvena prilika da izvijestim vaše ekselencije. Uz vašu strpljenje, nastojat ću izraziti ono za što vjerujem da su osjećaji bezbrojne naše braće i sestara diljem svijeta, kako ovdje u New Yorku tako i preko mora. Pozvat ću ih u ove svete dvorane da kažu svoje mišljenje.

Ovdje smo da razmotrimo mogućnosti za mir u ratom razorenoj Ukrajini, posebno u svjetlu sve veće količine oružja koje stiže u tu nesretnu zemlju. Svako jutro kad sjednem za svoje računalo, pomislim na našu braću i sestre, u Ukrajini i drugdje, koji se, bez svoje krivnje, nalaze u teškim i često smrtonosnim okolnostima.

Tamo, u Ukrajini, to su možda vojnici koji se suočavaju s još jednim smrtonosnim danom na fronti, ili su možda majke ili očevi koji se suočavaju s groznim pitanjem kako danas nahraniti svoje dijete, ili su možda civili koji znaju da će se danas ugasiti svjetla, sigurno, kao što uvijek biva u ratnim zonama, znajući da nema svježe vode, da nema goriva za peć, nema pokrivača, samo bodljikava žica i osmatračnice, zidovi i neprijateljstvo...

Ili, možda su ovdje, u velikom bogatom gradu kao što je New York, i ovdje se braća i sestre još uvijek mogu naći u teškim okolnostima. Možda su, nekako, koliko god naporno radili cijeli život, izgubili uporište na skliskoj nagibnoj palubi neoliberalnog kapitalističkog broda koji zovemo život u gradu i pali u more da bi se na kraju utopili... Možda su se razboljeli, ili su možda uzeli studentski kredit, možda su propustili otplatu, tko zna, ali sada žive na ulici u hrpi kartona, možda čak i nadomak ove zgrade Ujedinjenih naroda.

U svakom slučaju, gdje god bili, po cijelom svijetu, bila ratna zona ili ne, ti ljudi zajedno čine većinu, većinu bez glasa. Danas ću nastojati govoriti u njihovo ime...

Mi ljudi želimo živjeti. Želimo živjeti u miru u uvjetima jednakosti koji nam daju stvarnu priliku brinuti o sebi i svojim voljenima. Vrijedni smo radnici i spremni smo na naporan rad. Sve što nam treba je pošteno pucketanje bičem. Možda je to nesretan izbor idioma, nakon pet stotina godina imperijalizma, kolonijalizma i ropstva.

U svakom slučaju, pomozite nam. Da biste nam pomogli, možda ćete morati razmotriti našu nevolju, a da biste to učinili, možda ćete morati na trenutak maknuti pogled s vaše igre, kako biste svoje vlastite ciljeve na trenutak ostavili po strani. Usput, koji su ti ciljevi? I tu možda ove upite više upućujem na pet stalnih članica ovog Vijeća. Koji su zapravo vaši ciljevi? Što je u loncu zlata na kraju duge? Veći profit za ratnu industriju? Više moći na globalnoj razini? Veći udio u globalnom kolaču? Je li majka zemlja kolač koji se ždere? Ne znači li veći dio kolača manje za sve ostale?

Što ako bismo danas, na ovom sigurnom mjestu, pogledali u drugom smjeru, pogledali svoju sposobnost empatije, na primjer, da se stavimo u tuđe cipele, kao, upravo sada, u cipele onog na drugoj strani ove sobe, ili čak cipele većine bez glasa, ako uopće imaju ikakve cipele.

Bezglasna većina je zabrinuta da će vaši ratovi, da - vaši ratovi, jer ovi vječni ratovi nisu po našem izboru, da će vaši ratovi uništiti planet koji je naš dom, i da ćemo zajedno sa svim drugim živim bićima biti žrtvovani na oltaru dvije stvari, a to su profit od rata za punjenje džepova vrlo, vrlo male manjine i hegemonijski marš nekog carstva prema unipolarnoj svjetskoj dominaciji.

Uvjerite nas da to nije vaša vizija jer na tom putu nema dobrog ishoda. Taj put vodi samo u katastrofu, svatko na tom putu ima crveno dugme u svojoj aktovci i što dalje idemo tom cestom to su prsti koji nas svrbe bliže tom crvenom dugmetu i svi smo bliže armagedonu.

Pa natrag u Ukrajinu. Invazija na Ukrajinu od strane Ruske Federacije bila je nezakonita. Osuđujem to najoštrije moguće. Također, ruska invazija na Ukrajinu nije bila "neisprovocirana", pa također osuđujem provokatore na najoštriji mogući način.

Kad sam jučer napisao ovaj govor, uključio sam zapažanje da moć veta u ovom vijeću leži samo u rukama njegovih stalnih članova, brinuo sam se da je to nedemokratski i da ostatak ovog Vijeća čini bezubim…. Jutros sam doživio otkriće... BEZUBI! Možda je bezubost na neki način dobra stvar... Jer ako je ovo bezuba komora onda to znači da mogu otvoriti svoja usta u ime bezglasnih, a da mi ne odgrize glavu……. Kako je to krasno!

Pročitao sam jutros u novinama, citiran je neki anonimni diplomat, 'Roger Waters! Da se obrati Vijeću sigurnosti? Što je sljedeće? Mr Bean?!' Za one od vas koji ne znaju, Mr Bean je neučinkovit lik u engleskoj humorističkoj emisiji na TV-u.

U redu, mislim da je vrijeme da predstavim svoju majku, Mary Duncan Waters. Ona je imala veliki utjecaj na mene, bila je učiteljica, rekao sam da je bila, mrtva je već 15 godina. Moj otac, Eric Fletcher Waters, također je imao velik utjecaj na mene, i on je mrtav, ubijen je 18. veljače 1944. u Apriliji blizu mostobrana Anzio u Italiji, kada sam imao samo pet mjeseci, tako da znam nešto o ratu i gubitku.

U svakom slučaju, o mojoj mami. Kad sam imao otprilike trinaest godina, borio sam se s nekim zamršenim adolescentskim problemom ili pokušavao odlučiti što učiniti, nije važno što je to bilo, ionako se ne mogu sjetiti, ali mama me posjela i rekla, 'Slušaj, bit ćeš suočen s mnogim zamršenim problemima tijekom svog života i kad budeš tamo, evo mog savjeta - čitaj, čitaj, čitaj, saznaj sve što možeš o čemu god to bilo, pogledaj to sa svih strana, iz svih kutova, slušaj sva mišljenja, osobito ona s kojima se ne slažeš, temeljito ih istraži, kad to učiniš obavit ćeš sav težak posao i sljedeći dio je lak'.

Zat tako? Ok mama, što je lakše? 'Oh, najlakši dio je da samo učiniš pravu stvar'. Hmm.

Dakle, govorenje o ispravnom ponašanju dovodi me do ljudskih prava.

Mi ljudi, želimo univerzalna ljudska prava za svu našu braću i sestre diljem svijeta bez obzira na njihovu etničku pripadnost, vjeru ili nacionalnost. Da bude jasno, to bi uključivalo, ali ne bi bilo ograničeno na pravo na život i imovinu prema zakonu za, recimo Ukrajince, ali i recimo Palestince.

Da, neka to bude jasno. I očito za sve nas ostale. Jedan od problema s ratovima je taj što u ratnoj zoni ili na bilo kojem mjestu gdje ljudi žive pod vojnom okupacijom, nema pribjegavanja zakonu, nema ljudskih prava.

Danas je naš kratki pregled mogućnosti mira u Ukrajini, s posebnim osvrtom na naoružavanje kijevskog režima od strane trećih strana.

Ponestaje mi vremena pa...
Što milijuni bez glasa imaju za reći?

Oni kažu:

Hvala što ste nas danas saslušali
Mi smo mnogi koji ne dijele profite ratne industrije.

Ne odgajamo dobrovoljno svoje sinove ili kćeri
Da osiguraš stočnu hranu za svoje topove.

Po našem mišljenju
Jedini razuman postupak danas
Je pozvati na trenutni prekid vatre u Ukrajini.

Nema ako, nema ali, nema i.

Niti jedan ukrajinski ili ruski život više neće biti potrošen.
Ni jedan.

Svi su oni dragocjeni u našim očima.

Dakle, došlo je vrijeme da se vlastima kaže istina. Sjećate li se svi priče o carevoj novom ruhu? Naravno da se sjećate. Pa vođe vaših carstava stoje, u jednom ili drugom izdanju, goli pred nama.

Imamo poruku za njih. To je poruka svih izbjeglica u svim kampovima, poruka svih sirotinjskih četvrti i favela, poruka svih beskućnika, svih hladnih ulica, svih potresa i poplava, na zemlji. To je također poruka i svih ljudi koji još ne gladuju već se pitaju kako, zaboga, zaraditi sitan novac koji zarađuju, podmiriti troškove krova nad glavom i hrane za svoje obitelji.

Moja matična zemlja Engleska, hvala bogu, više nije Carstvo, ali u toj zemlji sada postoji nova krilatica "Jesti ili grijati?" - jer ne možete oboje.

To je krik koji odjekuje cijelom Europom.

Očigledno, jedino što moćnici misle da si svi možemo priuštiti je neprestani rat. Koliko je to ludo?

Dakle, od oko četiri milijarde braće i sestara u ovoj bezglasnoj većini koji zajedno s milijunima u međunarodnom antiratnom pokretu predstavljaju ogromno biračko tijelo - kažu: dosta je! Zahtijevamo promjenu!

Predsjedniče Biden, predsjedniče Putin, predsjedniče Zelenski,

SAD, NATO, RUSIJA, EU, SVI VI!
PROMIJENITE KURS SADA!
PROGLASITE PREKID VATRE U UKRAJINI DANAS!

To će, naravno, biti samo polazište. Ali sve se ekstrapolira s te početne točke. Zamislite kolektivni globalni uzdah olakšanja. Izljev radosti. Međunarodno spajanje glasova u harmoniji koja pjeva himnu miru! John Lennon diže šaku u zrak iz groba!

I tako, napokon smo se čuli u hodnicima vlasti. Nasilnici u školskom dvorištu složili su se da će se prestati igrati nuklearne kukavice. Ipak nećemo svi umrijeti u nuklearnom holokaustu... Bar ne danas. Moćnici su bili uvjereni da odustanu od utrke u naoružanju i vječnog rata kao svog prihvaćenog modus operandi.

Možemo prestati rasipati sve naše dragocjene resurse na rat. Možemo nahraniti svoju djecu, možemo ih ugrijati. Možda čak naučimo surađivati sa svom našom braćom i sestrama, pa čak i spasiti našu prekrasnu planetu od uništenja. Zar to ne bi bilo lijepo?

Vaše Ekselencije,
Zahvaljujem vam na strpljenju".