Na današnji dan, 15. ožujka, obilježava se točno godinu dana od početka sirijske krize koja je izbila 2011.
Diljem Sirije, današnji dan se obilježava masovnim prosvjedima i demonstracijama - milijuni ljudi izlaze na ulice kako bi pokazali svoju podršku predsjedniku Bashar al-Assadu, sirijskoj vojsci i borbi protiv terorizma koji je poharao njihovu suverenu i nezavisnu zemlju.
Prosvjednici su odlučni da se njihov glas napokon čuje, da napokon cijeli svijet čuje volju sirijskog naroda, a ne medijsku propagandu koja neumoljivo već godinu dana servira lažnu sliku o događanjima na terenu.
Skupine prosvjednika uzvikuju "Al Jazeera, Al Jazeera, dođi snimi našu povorku !"
Godina dana sirijske krize je dokument modernog vremena i krvava priča o brutalnom uplitanju velikih sila u suverenitet jedne zemlje.
Na valu velikih prosvjeda koji su počeli u zimu 2010, cijeli arapski svijet izašao je na ulice kako bi zahtjevali demokraciju, veću slobodu govora i ukidanje represivnih izvanrednih zakona koji su dugo godina vladali u cijeloj regiji.
Sirija nije bila iznimka, prosvjednici su se okupili u svim većim gradovima i zahtjevali provođenje reformi. U samom početku sve je podsjećalo na Tunis i Egipat, narod na ulicama, transparenti i ostala obilježja.
No, uskoro - za razliku od Egipta i Tunisa - mirne prosvjede preotimaju naoružane skupine koje sa inicijalnim prosvjednicima nemaju gotovo nikakve veze.
Odmah se postavlja logično pitanje - zašto se tako nešto nije desilo u Egiptu? Čak i na vrhuncu Mubarakove policijske brutalnosti, prosvjednici u Egiptu imali su samo jedno "oružje" u svojim rukama - masovnost.
Zašto u Bahrainu, Saudijskoj Arabiji, Maroku, Zapadnoj Sahari, Jemenu i svim drugim mjestima zahvaćenim "Arapskim proljećem" nije došlo do oružane pobune?
Dok je u libijskom gradu Benghazi i sirijskom gradu Homs, doslovno nekoliko dana nakon početka prosvjeda, krenuo oružani ustanak, zašto?
I to u zemljama u kojima je kvaliteta života bila daleko viša nego primjerice u Egiptu ili Jemenu - radi se o velikim kontradikcijama.
No, uskoro je sve postalo mnogo jasnije - rat u Libiji je, nažalost, otkrio cijeli montirani proces u kojem su glavnu ulogu imale zemlje poput Katara, SAD-a i Francuske, uz direktnu suradnju najokrutnijih organizacija na terenu - prije svega al-Qaede. Otimanjem mirnih prosvjeda nastojala se srušiti Libija, kada se ispostavilo da je to jednostavno nemoguće - prije svega zbog ogromne podrške naroda prema tadašnjoj vlasti Muammar Gaddafija - u "pomoć" pristiže NATO savez.
Višemjesečnim bombardiranjem u Libiju je "uvedena demokracija". Libija se danas nalazi u apsolutnom rasulu, mnoge frakcije bore se za prevlast, a prema najnovijim informacijama moglo bi doći i do dezintegracije cijele zemlje.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
