Privatne sigurnosne kompanije ostvarile su unosne ugovore s američkim vlastima glede isporuke dodatnog osoblja i zaštitara kao potpore američkim vojnim snagama u Iraku. Pritom su masovno regrutirali za novac stanovnike Ugande. Veliko istraživanje stručnog lista Le Monde diplomatique pokazuje kako se regrutirane iz Ugande guralo do maksimuma, na niskoj plaći i uz gotovo nikakve uvjete zaštite na radu.
Ovo je zapravo tužna priča o ljudima koji nemaju nikakve druge opcije nego postati plaćeni vojnici, pomagači i sluge imperijalističkog stroja koji ih u konačnici često tretira gore nego same neprijatelje.
Uganda je još od sredine 80-ih godina nominalno glavni saveznik SAD-a na prostoru središnje Afrike. Predsjednik Yoweri Museveni, koji je na vlasti od 1986, direktno je upleten u rad privatnih regrutskih kompanija na prostoru Ugande, osim što su iste izvor velike količine novca - jer nabavljaju jeftinu radnu snagu za američke kompanije koje su na direktnoj platnoj listi Pentagona - Museveni se ovim putem "rješava" i brojnih vojnih veterana koji su godinama ratovali po njegovoj zapovijedi.
Jeftina pomoć iz Ugande:
roblje za privatnu vojsku u Iraku
"Odmah mi je bilo jasno da sam očito napravio najveću pogrešku u životu, ali sada je već bilo prekasno. Prijavio sam se na godinu dana i morao sam jednostavno izdržati", priča Bernard, mladi stanovnik Ugande, koji je radio za američku privatnu vojnu kompaniju ili PMC (American private military company) koja operira u Iraku. Bernard je bio dio tzv. "nevidljive vojske" koju je regrutirao SAD kao ispomoć ratnim operacijama. Vratio se u Ugandu, bolestan je, ali su mu uskraćene socijalna pomoć i zdravstvene beneficije koje su bile obećane u sklopu ugovora.
Regrutirani bijelci, koji mahom dolaze iz SAD-a, Izraela, Južne Afrike, Britanije, Francuske i Srbije, koje zapošljavaju iste PMC kompanije, imaju poprilično veliku plaću - oko 10,000 USD mjesečno. Pritom valja napomenuti kako su PMC kompanije od Pentagona od 2003. do danas dobile ugovore u iznosu od čak 120 milijardi USD. No, kada je riječ o tzv. "stanovnicima iz trećih zemalja" (TCN - "third country nationals") kao što je Bernard, njihov opći tretman kao i tretman radničkih prava izuzetno je loš. Neki od njih, poslani doma nakon ranjavanja, nisu dobili nikakvu pomoć od poslodavaca.
U lipnju 2008, kada su se SAD formalno počele povlačiti iz Iraka, na terenu je bilo 70,167 TCN-a naspram 153,000 regularnih vojnih trupa - u kasnu 2010. na terenu je i dalje bilo 40,776 TCN-a, no broj regularnog vojnog osoblja smanjio se na 47,305. TCN-ovi, muškarci i žene, regrutirani mahom iz Afrike, određeni su za rad na 25 američkih vojnih baza u Iraku, uključujući i Camp Liberty - "američki gradić" izgrađen u blizini Bagdada koji je na vrhuncu imao populaciju od čak 100,000 osoba. TCN su sačinjavali 59% radne snage za "osnovne potrebe", drugim riječima - nošenje tereta, čišćenje, održavanje zgrada i električkih postrojenja, rad u fast food restoranima, čak i u salonima za ljepotu.
Neki od njih, naročito regruti iz Afrike, postavljeni su na sigurnosne dužnosti zajedno s regularnim trupama - oko 15% ukupnog sigurnosnog osoblja regrutirano od strane PMC-a koje je imalo zadatak čuvanja ulaza i stražarenje, dolazilo je iz sub-saharske Afrike. Među tim nisko plaćenim stražarima većina je bila iz Ugande, njih oko 20,000. Povremeno ih se koristilo i za održavanje "reda" - kada je u svibnju 2010. izbila pobuna u kampu Liberty od strane TCN-ova iz indijskog potkontinenta, regruti iz Ugande poslani su na njih.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
