Snažne konotacije kolonijalizma okružuju tragičan događaj u Parizu. Mnogi francuski i međunarodni mediji dodatno su naglasili nepobitan rasni sraz, koristeći klasičnu povijesnu laž.
Svi glavni mediji, kao što su Le Figaro, Telegraph, New York Times, Washington Post i slični, čak i progresivni mediji, smatraju kako su napadi u Parizu najgore nasilje ili teroristički čin koji se dogodio u jednom danu u Francuskoj još od kraja Drugog svjetskog rata. Svaki novinar koji je to prenio ili napisao možda je to doista napravio nenamjerno, ali s povijesnom gledišta je bez sumnje potaknuta rasna amnezije u širem zapadnom društvu.
Tri desetljeća su prošla prije nego je francuska javna svijest počela osuđivati stravične i namjerne masakre protiv alžirskih prosvjednika koji su mirno koračali Parizom 17. listopada 1961. Bila je to zadnja godina alžirskog rata za nacionalnu nezavisnost, a mirovni pregovori su već započeti. Više od trideset tisuća alžirskih muškaraca, žena i djece organizirao je nacionalistički FLN da sudjeluje u protestnom maršu u središtu grada. Naime, pariška regija je tada postavila strogo kontrolirano kretanje muslimanskog stanovništva. Zbog toga je velika većina prosvjednika bilo nenaoružana, jer se radilo o građanima Francuske, a ne militantnim aktivistima. Uostalom, Alžir je tada bio sastavni dio Francuske i svi Alžirci su bili francuski građani.
Tada je pariški šef policije bio Maurice Papon, nekadašnji službenik kolaboracionističkog režima u Vichyju, odgovoran je za smrt oko tisuću Židova iz Francuske i kasnije je počinio mučenja i smaknuća u Alžiru. On je eksplicitno potaknuo policiju da koriste svaki dostupan način za razbijanje prosvjeda i da oslabi pokret koji ga je započeo. Francuska je policija pod Paponom stvorila posebne odrede koji su trebali hvatati i ubijati FLN-ove pobornike, a među njima su bili mnogi članovi protofašističke Organizacije tajne vojske. Oni su odgovorni za udaranje prosvjednika, a onesviještene osobe su bacali u Seinu da se podave.
Deset tisuća ljudi je uhićeno, a kasnije su izašli dokazi o mučenjima i ubojstvima u policijskim postajama ili specijalno improviziranim zatvoreničkim kampovima. To je jasan dokaz da je Francuska imala iskustvo državnog terorizma u kojemu u kojemu je poginulo 17. listopada barem onoliko ljudi koliko i 13. studenog.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
