Prije godinu dana, 30. rujna 2015., započela je ruska vojna intervencija u Siriji, na direktan zahtjev sirijskih - kako god na njih pojedine zemlje gledale - još uvijek jedinih legitimnih vlasti i međunarodno priznatih predstavnika Sirijske Arapske Republike pred Ujedinjenim narodima.
Samim time Rusija je, po međunarodnoj pravnoj osnovi, jedini legitimni vanjski vojni predstavnik u Siriji. No, u zadnjih godinu dana dogodilo se puno toga što će promijeniti ruske inicijalne planove. Naime, intervenciju su započeli kako bi spasili sirijsku vojsku koja se u tom trenutku nalazila u vrlo teškoj situaciji. Može se reći da je ruska intervencija zapravo spasila Damask od gubitka rata jer bez ruskih zračnih snaga vjerojatno bi izgubili i Aleppo, a samim time i rat.
Osim borbe protiv ISIL-a - što je postala, mada bez pravne osnove, neka vrsta slobodne ulaznice u sirijski zračni prostor za sve voljne vojne aktere - Rusija je uskoro krenula u napade i na skupine koje SAD naziva "umjerena opozicija" na onim prostorima gdje ih sirijska vojska nije bila u stanju poraziti sama.
Prije točno godinu dana, 11. listopada 2015., ruski predsjednik Vladimir Putin dao je intervju u kojem je rekao kako je ruska vojna operacija temeljito pripremljena unaprijed te kako je cilj Rusije u Siriji "stabilizirati legitimnu sirijsku vlast i stvoriti uvjete za politički kompromis". Drugim riječima, to bi značilo nanošenje dovoljno snažnog udarca opoziciji tako da ona pristane na taj "politički kompromis" koji bi, dakako, išao na ruku vlasti u Damasku.
Ruski S-300 sustav u Siriji Je li se Rusija ipak preračunala u tom planu? Ovisi - ako im je plan bio ostati u Siriji što duže, onda im ide dobro, no, ako su zaista vjerovali u vlastite izjave koje su davali pri početku intervencije (da će ona potrajati svega "nekoliko tjedana"), onda ih je situacija svakako iznenadila.
Naravno, treba imati na umu da unutar Rusije imamo razne aktere i struje koje žele poprilično drugačija rješenja za Siriju. Jedni žele što brži kraj ove situacije, odnosno političko rješenje koje bi završilo sukobe. Drugi se pak sirijskog rata poprilično pribojavaju jer u njemu vide potencijalno novi Afganistan iz kojeg je sovjetska vojska 80-ih, unatoč svim naporima, izašla poražena. Nadalje, imamo i onu stranu - pojedine ruske generale - koji zapravo priželjkuju i direktan sukob s američkim snagama kako bi iz prve ruke testirali rusku vojnu spremu.
Kojoj skupini pripada ruski predsjednik Putin? Vjerojatno onoj koja se ipak nada relativno brzom rješenju. Podsjetimo, kada je izgledalo da bi se političko rješenje možda ipak moglo postići on je naredio povlačenje određenog broja vojnih zrakoplova. No, uskoro je postalo jasno da od političkog rješenja neće biti ništa, a to znači da daljnje povlačenje ruskih snaga nije opcija.
Postavljanje navodećih bombi na ruski vojni zrakoplov Su-34 u bazi pokraj Latakije Kakva je situacija sada? Nažalost možda i najteža od početka rata - Bitka za Aleppo je biti ili ne biti, a svaki metar napretka sirijske vojske povećava nervozu u Washingtonu koji je danas bliže no ikad pokretanju direktne vojne kampanje protiv sirijske vojske i sirijskih vlasti. To je ujedno i poruka ruskom vodstvu da neće moći ni razmišljati o skorašnjem povlačenju iz Sirije jer bi tada sav dosadašnji napor zapravo bio uzaludan.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
