Prije početka 16. Summita nesvrstanih zemalja, koji se, zajedno s radom Ministarske konferencije, održavao u Teheranu od 25. do 31.kolovoza 2012., na "Information Clearing House" web stranicama postavljena su, sasvim nenamjerno, dva vrlo prigodna dokumentarna filma.
Jedan, "NATO's Secret Armies" (snimljen 2009. godine, autor Andreas Pichler) govori o terorističkim akcijama desničarske tajne organizacije Gladio, vršenim po zemljama zapadne Europe (Njemačkoj, Belgiji, Italiji) da bi se za terorizam optužili i tako diskreditirali ljevičarski pokreti koji su poslije Drugog svjetskog rata nezadrživo jačali širom Zapadne Europe, a drugi, iz 1998, "The Secrets of the CIA", Jamesa Otisa, je o subverzivnim akcijama pomoću kojih su vršene promjene režima u neeuropskim zemljama širom svijeta, između ostalog i zemljama osnivačima Pokreta nesvrstanih iz Afrike, Azije i Latinske Amerike.
U filmu nekadašnji agenti CIA-e - koji su kao Bradley Manning i Julian Assange, ili prije njih Daniel Ellsberg, promijenili mišljenje i stranu za koju se bore - sami iznose zastrašujuće istine o tome na koje su sve načine podrivali revolucionarne oslobodilačke pokrete i kojim tajnim intervencijama mijenjali režime u Kongu, Kambodži, Indoneziji, Gvatemali, Čileu, Nikaragvi, radili protiv Kube, Meksika, Venecuele.
Bilo je dobro podsjetiti se kakve su bile povijesne okolnosti pod kojima se tijekom proteklih pedeset godina Pokret nesvrstanih razvijao.
Prikazivanjem ovakvih filmova izbjegla se situacija u kojoj se često nalazi Kuba, čije se pedeset i dvije godine revolucije 'ocjenjuju', a da se ni jednom čak i ne spomene činjenica da se život na Kubi (pa i revolucija) odvija pod polastoljetnim embargom koji su otoku nametnule SAD.
Ako je Summit bio prilika da se jasno sagledaju uspjesi i neuspjesi Pokreta, dobro je bilo podsjetiti se tko se u svijetu desetljećima zalagao za ideju miroljubive koegzistencije i suradnje među narodima, a čiji je interes bio da se neprestano sije razdor, da bi se nekadašnji europski osvajači ponovo vratili na teritorije koje su stoljećima kontrolirali, ne kao ono što stvarno jesu, ratni huškači i profiteri, već kao NATO mirotvorci i još jednom - 'civilizatori'.
Godine 1961. kada je početkom rujna u Beogradu održan prvi Summit nesvrstanih i Jugoslavija bila jedina europska zemlja koja je u ostvarenje ideje nesvrstanosti investirala, neki događaji s drugih dijelova svjetske scene nameću se kao parametri koje treba imati na umu pri izvođenju političih analiza.
Listopada 1961., mjesec dana poslije osnivačke konferencije Nesvrstanih u Beogradu, Francuska u Parizu ubija i u Senu baca Alžirce koji prosvjeduju i poslije završetka Drugog svjetskog rata i oslobađanja Francuske od njemačke okupacije i sami traže slobodu i nezavisnost.
Više od petnaest godina poslije trijumfalne pobjede nad Hitlerovom rasnom diskriminacijom, Francuska im slobodu i nezavisnost nije dragovoljno dala. Rat protiv Fašizma trajao je četiri, a borba Alžira za dekolonizaciju osam godina. O tim događajima tek nedanvno su za šire narodne mase progovorili filmovi Michaela Hanekea i Rachida Bouchareba, a o udžbenicima iz kojih je poslije Drugog svjetskog rata Frantz Fanon učio da je alžirski mozak radikalno drugačiji od mozga bijelog čovjeka i da su Alžirci genetski kriminalci, još uvijek se uglavnom ne govori.
U Americi su 1961. ubijani od batina bijelci i crnci koji su u autobus ulazili zajedno, kršeći rasističke zakone koji su nalagali strogo poštivanje diskriminacije. O tim događajima je 2011. godine sjajan film (Freedom Riders) snimio afroamerički redatelj Stanley Nelson.
Nasuprot događajima u Francuskoj i Americi, Kuba je tijekom 1961. nevjerojatnom akcijom solidarnosti za jednu godinu oslobodila svoj otok nepismenosti. Unatoč ovakvim činjenicama, čudnovatim revizijama povijesti Jugoslavija i Kuba se sotoniziraju, a Francuska i SAD, usprkos svemu, promoviraju kao kolijevke demokracije i iskonske zaštitnice ljudskih prava.
Bilo je dobro podsjetiti se u Teheranu da zemlje članice Pokreta nesvrstanih predstavljaju dvije trećine članstva Ujedinjenih Naroda i da, zajedno sa zemljama promatračima (Brazil, Kina) i gostima (Rusija) zastupaju ogromnu većinu čovječanstva.
Po demokratskim principima u koje se zaklinju (ili bolje rečeno iza kojih se zaklanjaju) velike svjetske birokracije, uključujući i Ujedinjene Narode, volja članica Pokreta nesvrstanih, globalne većine, mogla bi radikalno promjeniti svijet i rehabilitirati istinu.
Na 16. Summitu, primjera radi, sve zemlje članice založile su se za budućnost bez nuklearnog naoružanja, ali i za svima dozvoljeno korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Vrijeme će pokazati da li će ovoj demokratski izraženoj volji većine, velike sile (takozvane kolijevke demokracije), dozvoliti da zaživi.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
