Na portugalskim redovnim parlamentarnim izborima, demokracija je rekla svoje, unatoč tome što je tek jedan od petoro Portugalaca glasalo na ovim izborima. Oni su svoju nadu u bolje političko upravljanje usmjerili prema Socijalistima (PS). Time je završena vlast koalicije desnog centra. Međutim, kada je pokrenut postupak suočavanja s kreiranjem vlade, Socijalisti su imali dva izbora. Jedan je da načine parlamentarni dogovor s koalicijom desnog centra (PAF) koju vodi premijer Pedro Passos Coelho ili da nastoje napraviti nestabilnu koaliciju lijevih stranaka.
Prva opcija bi značila da PS mora prihvatiti ili barem ne zaustaviti mjere štednje koje Coelho želi nastaviti, a koje je PS kritizirao. To bi, prema pretežno prihvaćenom mišljenju, unaprijedilo stabilnost i poziciju Socijalista u središte portugalske politike, čak i ako bi bili optuženi za izdaju od strane lijevih stranaka. Drugi scenarij je manje moguć, jer bi to značilo da se stvara portugalska verzija Sirize, a svi znamo kako je završio grčki pokus. Svakako će idućih nekoliko mjeseci portugalska politika biti vrlo zanimljiva.
Podijeljeni Portugal je postao zabrinjavajući nastavak uobičajenih kriza simulirane demokracije na europskom kontinentu. Sve manje birača glasa za sve brojnije političke opcije, te se nerijetko ne može sastaviti vlada, zbog čega interveniraju treće strane ili se gubi vrijeme u preslagivanju i novim izborima. Portugalski predsjednik Anibal Cavaco Silva iskoristio je svoje ustavne ovlasti i za premijera ponovno postavio Coelha. PAF je u izborima osvojio prvo mjesto, te je pojedinačno i dalje najsnažnija politička opcija, ali nije ostvario većinu u parlamentu. Socijalisti su nazvali ovaj korak predsjednika Silve tek gubljenjem vremena jer oni namjeravaju rušiti novu vladu i ispuniti drugu opciju koju imaju za stolom. U toj lijevoj koaliciji bili bi radikalni Lijevi Blok (BE) i Komunistička partija Portugala (PCP). Radikalna ljevica daje portugalskoj vladi tek nekoliko tjedana.
Ako se ostvari njihov plan, Portugal bi mogao postati novom noćnom morom fiskalno konzervativnih vođa eurozone, posebno ako bi se i umjerene stranke lijevog centra pridružile rušenju politika štednje. Prvu reakciju na tu mogućnost izrazio je španjolski premijer Mariano Rajoy, koji također ide na izbore u prosincu. Ti španjolski izbori će biti zanimljivi zbog prolaznosti Podemosa, kojemu mnogi proriču krajnji nestanak. Ali, ako Portugalci krenu grčkim putem, onda postoji i nada za španjolsku ljevicu. Naime, portugalska je ljevica bila do sada razjedinjena između proeuropskih socijalista i antieuropske krajnje ljevice. Promjena u redovima socijalista nastupila je s Antoniom Costom, vođom PS-a, koji je pritisnut nakon što je de facto izgubio izbore od Coelhove koalicije Naprijed Portugal.
Costa, inače bivši gradonačelnik Lisabona, okrenuo se BE-u i PCP-u, te se počeo protiviti fiskalnom paktu Bruxellesa koji naglasak stavlja na smanjivanje proračunskih deficita. S obzirom na ljevičarski debakl u Grčkoj, nemogućnost da Costa postane premijer bila je očita. Još u travnju su ispitivanja javnog mnijenja govorila da će socijalisti sigurno pobijediti na izborima. Koalicija Naprijed Portugal, koju čine Socijaldemokrati (PSD – unatoč nazivu, radi se o desnom centru i članici Europske pučke stranke) i Demokršćani (CDS-PP) bila je pod velikim pritiskom zbog nepopularnosti mjera štednje dok je vladala. Unatoč tome, niz vanjskih i unutarpolitičkih pitanja uzrokovali su pad PS-a, te je pobjeda PAF-a postala realnost.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
