U vrijeme sve izraženijeg imperijalizma, a sve oskudnijeg anti-imperijalizma, mnogi su u Rusiji pronašli fragment prkosa te njoj, protiv njene volje, dodijelili ulogu sile koja bi trebala, odnosno koja bi morala, pružiti odlučujući otpor američkom ekspanzionizmu.
Koliko je Rusija bila spremna za takvu ulogu veliko je pitanje. Realno gledajući moglo bi se reći kako se Rusija pripremala na takvu ulogu, no njeni suparnici nisu bili voljni čekati da adekvatno stasa do te faze. Oni drugi, koji su položili svu nadu u nju, sada je više ni ne mogu vidjeti u problemima pa tako često imamo priliku čitati kako je svaki ruski potez ujedno i "majstorski", "šahovski" itd.
Ruski potezi su relativno dobro odmjereni, nisu ishitreni, ali uz svo "šahovsko" mentalno naprezanje Rusija sama ne može voditi bitku protiv suparnika koji raspolaže sa znatno moćnijom "artiljerijom". Stoga problemi Rusije nisu nužno rezultat lošeg vodstva, već stvarnosti u kojoj se ona nalazi.
Pomalo je cinično Rusiji prigovarati zbog činjenice da još uvijek nije provela diversifikaciju vlastite ekonomije znajući kako to nisu procesi koji se provode "preko noći". Naravno, da nekim čudom jest danas bi bila mnogo otpornija na ekonomske udarce koji joj se serviraju prema već detektiranoj Ahilovoj peti.
Točno je da se Rusija dugo vremena oslanjala na "sigurne" sektore, tj. energetiku. Njeni kritičari će reći kako je to dokaz da ogromno bogatstvo i dalje zgrće tajkunsko-oligarhijska klasa, mada ključne kompanije bile pod palicom države. Pritom se sugerira kako je sam Vladimir Putin zapravo neka vrsta "mafijaškog kuma" koji drži sve na okupu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
