Uvod
U ovom tekstu prikazat ćemo organizaciju koja ima imidž 'svjetskog financijskog policajca', Međunarodnog monetarnog fonda, njegovu povijest, organizaciju te strukturu i koja su to sredstva koja MMF daje svojim državama članicama. Također će biti dan osvrt na Azijsku i Rusku krizu gdje se vidjela pogrešna politika koju je MMF prakticirao te kako je zapravo učinio više štete nego koristi.
Međunarodni monetarni fond - osnutak
Drugi svjetski rat produbio je sve dotadašnje probleme u međunarodnim valutnim odnosima i svjetskoj razmjeni koji su se pojavili nakon sloma zlatnog standarda (zlatni standard postoji kad monetarne vlasti posjeduju dovoljno zlatnih rezervi za promjeniti u zlato sav novac koji je izdan u opticaj po obećanom tečaju. Ograničava moć vlada za inflacijom cijena kroz prekomjerno izdavanje papirnate valute. Zadnji zlatni stadard je stupio na snagu 1944., a ukinut je 1971.). Nesređenost valutnih prilika i znatne teškoće u međunarodnim plaćanjima tražile su svoje razrješenje. Stoga se već pred kraj Drugog svjetskog rata postavilo pitanje kako će se svladati valutni kaos i teškoće u kojima će se naći sustav međunarodnih ekonomskih odnosa i plaćanja nakon završetka rata. Stoga je to pitanje bilo u meritumu rasprave na međunarodnoj financijskoj konferenciji održanoj u Bretton Woodsu u srpnju 1944.godine.
Kao polazna osnova za rješenje problema bila su izrađena dva plana: Keynesov plan i plan H. Whitea (direktora za monetarna istraživanja u Ministarstvu financija SAD-a). Keynesov plan predviđao je osnivanje Međunarodne klirinške unije unutar koje bi se obavljala prebijanja salda (razlika između dugovanja i potraživanja) koncem svakog mjeseca, dok bi središnje banke uzajamno odobravale mjesečne kredite. Keynes je bio predvidio uvođenje svjetske novčane jedinice ('bancor'), koja bi imala tečaj prema zlatu i drugim valutama, tj. bancor bi bio zamjenik zlata koje bi se demonetiziralo (pretvaranje novčanog (monetarnog) oblika u nemonetarni financijski oblik koje se obavlja između nebankarskog i bankarskog sektora.) .
Za razliku od Keynesovog plana (J.M. Keyness (1883.-1946.) je engleski ekonomist poznat kao tvorac makroekonomije te idejama koje su utjecale na politiku mnogih vlada 20. stoljeća. Bio je zagovornik državne intervencije u privredu s ciljem sprječavanja negativnih iskustava efekata recesije i depresije), Whiteov plan je polazio od stabilnih deviznih tečajeva, smanjivanja deviznih restrikcija, osnivanje posebnog, međunarodnog stabilizacijskog fonda čija bi se sredstva formirala na načelu kvota (koje bi se uplaćivale u zlatu ili konvertibilnim devizama), a davale bi pravo na određen broj glasova u Skupštini Fonda i pravo na kupovinu od Fonda valuta drugih zemalja radi otklanjanja neravnoteže u platnoj bilanci.
Glavnu ulogu u međunarodnim plaćanjima imalo bi zlato i konvertibilne devize, na prvom mjestu dolar. Intervalutna vrijednost valuta zemalja članica Fonda utvrđivala bi se prema zlatu ili, u određenom ekvivalentu zlata i dolara prema dolaru. Iz Whiteovog plana vidi se da bi dolar imao značajnu ulogu u međunarodnim financijama, transakcijama i ostalome.
Na temelju ta dva plana izrađen je: Zajednički plan (Joint Statement by Experts on the Establishment of an International Monetary Fund oft he United and Associated Nations), s više elemenata Whiteova plana, ali i znatno elastičniji i fleksibilniji od njega, koji je bio raspravljan i gotovo u potpunosti usvojen na konferenciji u Bretton Woodsu 1944.godine. Prihvaćanjem toga plana, 22.07.1944. osnovan je Međunarodni monetarni fond (MMF) sa svojim blizancem Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj, koja se naziva Svjetska Banka (World Bank). Na toj konferenciji sudjelovale su 44 zemlje, među njima i bivša SFRJ, koja je potpisala među prvima Sporazum o MMF-u i Svjetskoj banci, ali i SSSR koji nikada nije pristupio Fondu. 1945. Sporazum potpisuju još 33 sudionice Konferencije i on stupa na snagu, a s radom je počeo 01.03. 1947., a Svjetska banka već u lipnju 1946.godine
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
