1914. godina promijenit će cijeli svijet i doslovce nakon izbijanja Velikog rata u ljeto te godine politički procesi u svijetu krenut će jednim drugim putem. To je bio put ratova, sukoba, ostrašćene i vatrene borbe za teritorije. Takvo stanje stalnih uznemirenosti, napetosti, prevrata potrajat će idućih tridesetak godina. Pogotovo je Stari kontinent postao mjesto krvoprolića. Upravo će europski sukobi dati pravu priliku Sjedinjenim Državama da pokažu sve što znaju i biti poluga koja će odlučiti krajnji ishod sukoba.
U ukupnom američkom pristupu vanjskoj politici i međunarodnim odnosima, Prvi svjetski rat promijenit će apsolutno sve. Europa iz koje je izvorno zasjalo svjetlo o kojem govori Thomas Jefferson, osramotila se i izopačila u orgijanju krvi i mržnje. Ostalo je na Americi, pobjednici u ratu i vrlo moćnoj sili svijeta po njegovom svršetku 1918., da proba ispraviti što se ispraviti da. Predsjednik Woodrow Wilson bio je intervencionistički reformator na domaćem i na međunarodnom planu. Vidio je misiju Amerike da stvori međunarodni poredak koji će u budućnosti onemogućavati izbijanje ratova između velikih sila i usredotočio se na dva glavna problema: nacionalizam i revoluciju. Wilsonov pristup prema ta dva problema ključan je za razumijevanje američke vanjske politike u 20. stoljeću. U nacionalizmu ili samoodređenju Wilson je gledao jedini mehanizam mogućeg stvaranja određene stabilne države koja bi se uz američku pomoć mogla demokratizirati.
Nakon svršetka rata na vidjelo su izišli negativni učinci europskoga kolonijalizma. U međuratnom razdoblju američka je javnost postajala sve kritičnija, čak i kad su bile posrijedi britanske kolonije poput Indije koje su se nekoć smatrale blistavim primjerom kolonijalne vladavine. No Amerikance je brinula i mogućnost revolucija koje bi dovele do još veće nestabilnosti i patnji. Za Wilsona je Meksička revolucija bila npr. zastrašujući primjer takve nestabilnosti. Početkom 1920-ih učinci Oktobarske revolucije dodatno su povećavali strah od mogućih posljedica nestabilnosti i neznanja. U početku 1917. slom carske ruske vlade pozdravljali su brojni Amerikanci koji su u carizmu vidjeli najreakcionarniji oblik vladavine u Europi i koji su se nadali kako će politika novog režima slijediti krivulju u biti sličnu onoj Američke revolucije. No, autoritarni kolektivizam boljševika, kao i njihovo naglašavanje revolucije kao trajnog procesa kao i internacionalizam, uskoro su odagnali svaki trag dobrohotnosti što je prema njoj mogla postojati među američkim elitama. Naprotiv, u idućim godinama na sovjetski se komunizam počelo gledati kao na pogubnog rivala amerikanizmu kao način na koji bi se siromašni i ugnjeteni mogli opirati stanju i položaju u kojemu su se našli, a da ne slijede američki model. Već 1918. američka vlada se pridružila ostalim imperijalističkim silama u vojnoj intervenciji protiv boljševika.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.