Još jednom se Turska i Europska Unija nalaze pred napetostima u odnosima. Vanjskopolitički odbor Europskog parlamenta prihvatio je 20. lipnja revidirano godišnje izvješće o Turskoj u 2016. koje je iznimno razljutilo tursku vladu. Za izvješće glasovao je 51 član Odbora, troje je bilo protiv, a 14 suzdržano. Odbor naglašava kako su ustavni amandmani, koji će dati izvanredne ovlasti predsjedniku, protivni Kopenhaškim kriterijima, važnima za određivanje sposobnosti zemlje za ulazak u EU. Ujedno je Odbor pozvao države članice na formalno suspendiranje pretpristupnih pregovora s Turskom ako će se ustavne promjene izvršiti u ovakvom obliku. Amandmani ne bi trebali postati važeći sve do predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Turskoj u studenom 2019. godine.
Europska unija očito opet tumači demokraciju na svoj način: ako građani glasuju suprotno očekivanjima Bruxellesa, onda se baca na njih drvlje i kamenje. Istina jest da ustavni amandmani stvaraju autokraciju u Turskoj; istina jest i da građani podržavaju autokratske ovlasti Viktora Orbana u Mađarskoj, kao i euroskeptičan stav Stranke pravde i pravednosti u Poljskoj. Ali Unija se borila za demokratizaciju i poštivanje demokratskih uzusa, što ima svoju cijenu. Ironično govoreći, Sir Humphrey Appleby u izvanrednoj britanskoj seriji 'Yes (Prime) Minister' je bio u pravu kada je rekao da ne smijemo dati ljudima pravo da odlučuju: samo privid tog prava. U tom smislu valja sagledavati i zahtjev Odbora za proglašenjem rezultata referenduma 16. travnja u Turskoj ništavnima. To je sasvim nedopustivo za turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana: unatoč postojanju sumnji u ispravnost referenduma i mali raskorak između onih koji su glasovali za i onih koji su bili protiv amandmana o izvršnim ovlastima turskog predsjednika, ne postoji ni najmanja mogućnost da se Turska odrekne implementacije referendumskih rezultata.
Nakon što je Odbor prihvatio izvješće, nizozemska socijaldemokratkinja i izvjestiteljica Europskog parlamenta za Tursku Kati Piri je rekla kako nastavak izvanrednog stanja u Turskoj ima neproporcionalne negativne učinke na tursko društvo, arbitrarno uhićenje tisuće turskih građana među kojima su i parlamentarci i gradonačelnici, te da je Europski parlament iznimno zabrinut zbog toga i očekuje da turska vlada ozbiljno prouči preporuke Venecijanske komisije kao i činjenicu da je polovica turskog stanovništva glasovalo protiv promjena na referendumu. Erdogan je već prije objasnio javnosti da zaključci Venecijanske komisije ništa ne vrijede i da Europljani mogu pisati koliko god žele izvješća, no Turska ih ne priznaje niti će ih priznati u budućnosti. Izvješće Europskog parlamenta ide korak dalje; umjesto uvjerenja da se pretpristupni pregovori trebaju suspendirati, parlament traži da se oni suspendiraju odmah po implementaciji amandmana, te će se o tome glasovati u Strasbourgu 6. srpnja. To znači da bi od 2019., ako se ništa u međuvremenu ne promijeni, Turskoj se zatvaraju vrata ulaska u EU (iako mnogi analitičari, uključujući autora ovog članka, duboko vjeruju da nikad i nije bilo mogućnosti za turski ulazak u Uniju).
Erdogan će se samo dan nakon glasovanja u Parlamentu naći u Europi, jer će sudjelovati na sastanku G20 zemalja u Hamburgu. Turski 'Gazda' je čak zatražio da za Turke koji žive u Njemačkoj održi skup u Hamburgu, ali je njemačka vlada 29. lipnja odbila taj zahtjev. Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel rekao je da to nije dobra zamisao te da Nijemci ne dozvoljavaju da se unutarnji sukobi druge zemlje prelijevaju u Njemačku. Bivši predsjednik Europskog parlamenta i sadašnji konkurent Angeli Merkel na skorašnjim parlamentarnim izborima Martin Schulz zatražio je stalnu zabranu Erdoganovih skupova potpore u Njemačkoj. Naravno, turski veleposlanik je rekao da su te izjave žalosne i neprihvatljive, a turska vlada je osudila izjave njemačkih dužnosnika. Erdogan je u travnju već optužio Njemačku i druge europske zemlje koje su zabranile skupove potpore za nacističku praksu i ozbiljno kršenje diplomatske uljudbenosti. Zauzvrat, Ankara zabranjuje njemačkim delegacijama već čitavu godinu posjet njemačkim trupama u zračnoj bazi Incirlik gdje Nijemci sudjeluju u operacijama protiv Daeša. Nakon što je njemački parlament priznao deportacije Armenaca u Osmanskom carstvu krajem Prvog svjetskog rata kao genocid, Ankara je zatražila odlazak njemačkih trupa. Oni su sada u Jordanu. Očito su Berlin i Ankara na povijesno najnižim diplomatskim odnosima, ali uslijed povijesnih, zemljopisnih i ekonomskih interesa niti jedna strana neće dopustiti da se u potpunosti prekinu te veze.
Europljani i Turci će se zakačiti u Hamburgu i zbog najave prosvjeda određenih turskih i kurdskih skupina, ali njemačka policija je najavila da neće dozvoliti incidente kakvi su viđeni u Washingtonu za vrijeme Erdoganovog posjeta. Tada je njegovo osiguranje napalo mirne prosvjednike među kojima su bili brojni američki građani. O tim prosvjednicima bit će sigurno i riječi u Hamburgu, a naširoko ih se potiče u Bruxellesu. Tako se s velikom pažnjom prati Marš za pravdu, koji je organizirao turski oporbeni čelnik Kemal Kilicdaroglu. Oni pješače 480 kilometara od Ankare do Istanbula, na putu dugom 23 dana, kako bi se ohrabrila turska oporba i stvorio front protiv ustavnih promjena. Tisuće oporbenih čelnika bi sredinom srpnja trebali doći u Istanbul, ako će Erdogan dopustiti nastavak marša. Instinkt govori turskom predsjedniku da pošalje sigurnosne snage, ali mu je poznato da su oči svjetske javnosti uprte u Tursku. Zbog toga se očekuje da će u Istanbulu doći do protuprosvjeda Erdoganovih pristaša koji će proslaviti uspjeh nad pokušajem državnog udara prošle godine u srpnju.
Unatoč ledenoj atmosferi koja se unazad godinu dana redovito pojavljuje na susretima europskih i turskih dužnosnika, uključujući i susrete na razini NATO-a, ova međuovisnost neće nestati. Europski čelnici su nakon referenduma tražili susret s Erdoganom, pa se tako s turskim šefom susreo i predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk i predsjednik Europske Komisije Jean-Claude Juncker, obojica na marginama NATO summita. Začudo, glavne teme tih razgovora nisu bili unutarnji tijek događaja u Turskoj, već dogovor o zaustavljanju izbjeglica i ukidanje viza za putovanje turskih građana. Razvoj događaja na Bliskom istoku osigurava da ne dođe do europskog zatvaranja Turskoj. Ukratko je to sažeo i bivši danski premijer i bivši glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen koji objašnjava da je Turska most između Zapada s jedne strane te Bliskog istoka i Srednje Azije s druge, druga najveća vojna snaga NATO-a, te da Europa treba Tursku koliko i Turska treba Europu. Rasmussen je govorio više o ulozi Turske u NATO-u, ali se ista stvar može tumačiti i za Europsku uniju.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
