Sredinom ljeta 2015. došlo je do velikog optimizma za razrješenje jednog od najdugovječnijih sukoba na svijetu, onog na Cipru. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, čelnica vanjske politike EU-a Federica Mogherini i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan našli su se na Cipru i pokrenuli prvi pravi razgovor nakon ranih 2000-ih godina. Takav je optimizam uslijedio nakon što je u Turskoj republici Sjeverni Cipar za predsjednika izabran Mustafa Akinci, koji je na vlast stigao s obećanjem za postizanje dogovora o ponovnom ujedinjenju otoka, koji je od 1974. trajno podijeljen između grčkog juga (službeno Republika Cipar) i turskog sjevera, kojega kao državu priznaje samo Ankara. Akinci je time pokrenuo veliku promjenu u politici Sjevernog Cipra, gdje su desno orijentirani vođe zagovarali nezavisnost, a ne ujedinjenje.
Odmah po svom biranju u travnju 2015. Akinci je oživio mirovne pregovore UN-a sa svojim grčko-ciparskim kolegom Nicosom Anastasiadesom. Prema svim pokazateljima, razgovori su se pokazali plodonosnima i čak se mislilo da će završiti uspjehom u samo nekoliko mjeseci. Mnoge strane su vjerovale da će do kraja godine biti utemeljene osnove za ujedinjeni i federalni Cipar. Akinci je ujedno unilateralno pokrenuo mjere za poboljšanje odnosa između dvije strane na otoku, uključujući ukidanje vize za posjetitelje na sjeveru, povećanje broja graničnih prijelaza, povezivanje mreže mobilnih telefona i električne energije. Zajedno s Anastasiadesom je simbolično prošetao neutralnom zonom u podijeljenom glavnom gradu Nicosiji.
Među glavnim poteškoćama do kojih se došlo jesu ugovori koji daju pravo i Turskoj i Grčkoj da imaju svoje vojne trupe na otoku. Anastasiades je inzistirao da svih 30 tisuća turskih vojnika trenutačno stacioniranih na sjevernom Cipru moraju otići kako bi se postigao mirovni dogovor. Etnički turski Sjeverni Cipar čini 36 posto otoka, ali pod mirovnim sporazumom turski Ciprani bi mogli preuzeti kontrolu nad 25 do 29 posto otoka u svom dijelu federacije. To je također velika prepreka koja može voditi nesporazumima. Među drugim pitanjima jest i pravo povratka. Mnogi grčki i turski Ciprani su bili prisiljeni napustiti svoje domove između 1964. i 1974. U nekim slučajevima, grčki posjedi na turskom dijelu otoka su vraćeni, ali obrnuto se još čeka. Očigledno će neki posjedi biti trajno izgubljeni, ali dvije strane onda moraju pronaći način kompenzacije ili zamjene nekretnina.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.