Teroristički iskaz militantnog selafizma (salafizam) često se koristi u svjetskim medijima, ali je ujedno i često nejasan fenomen. Sve je više analiza, članaka i knjiga o militantnom selafizmu, a velik dio govori da je otuđenje razlog zašto je toliko taj oblik militantnog uvjerenja proširen. Strukturalno otuđenje se smatra ključem objašnjavanja radikalizma, jer pogađa vrlo specifičnu demografsku skupinu mladih muškaraca između 15 i 30 godina života, tzv. džihadsku generaciju.
Radi se o drugoj generaciji mladih muškaraca; potom mladića koji su stigli na Zapad s Bliskog istoka i Sjeverne Afrike s idejom studiranja ili rada; zatim preobraćenici na islam koji su iz nekog razloga odbačeni od društva – radi se o nemuslimanskim manjinama, uobičajeno afričkog ili karipskog porijekla, maloljetnih delikvenata koji su se preobratili u zatvoru ili popravnim domovima, narkomanima koji su u vjeri pronašli put za prestanak svoje ovisnosti, te oni koji su postali muslimanima jer su htjeli ući u neku zajednicu, momčad ili skupinu koja se razlikuje od uobičajenih muslimana. Ovo snažno protivljenje zapadnoj civilizaciji ima svoje korijene u srazu modernosti i tradicionalnosti u islamskim društvima.
Islamska renesansa (islah) temelji se na masivnim reformama islamskog svijeta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. U to vrijeme nekoliko velikih revolucija promijenilo je stari sustav. Razdoblje tanzimata u Osmanskom carstvu završilo je Mladoturskom revolucijom, dok je utjecaj turske politike i revolucije 1905. u Ruskom carstvu ujedno ohrabrilo i Ustavnu revoluciju u kadžarskom Iranu. U arapskim zemljama došlo je to uspona arapske nacionalne svijesti i pobune protiv osmanske vlasti na Levantu i Mezopotamiji, kao i uloge sultana u vidu zaštitnika Svetih Džamija Meke i Medine i kalifa islamskog svijeta. Time su se Arapi okupili u pokrete otpora i počeli graditi vlastite nacionalne države, a u to ime su pronalazili i islamski identitet.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.