Često u javnosti američki predsjednik Donald Trump koristi mantru o medijskim lažima (fake news) osobito u mainstream američkim medijima, što je dovelo do manjka povjerenja američkih medija u svijetu. Doista, danas se sve više govori o fake news fenomenu, ali on uopće nije nov. Postoji otkako je medija, od starorimskih zidnih novina do današnjih društvenih mreža. Obično se fake news stavlja u razne kategorije, počevši od satire ili parodije, koja nema zlu namjeru, ali može prouzročiti krivo razumijevanje, ili krive povezanosti, osobito kada naslovi ne prate sadržaj teksta. Ukoliko informacija uokviruje neko pitanje ili pojedinca onda ona može zavesti čitatelje u krivom smjeru; podjednako istinski sadržaj može biti dijeljen unutar krivog konteksta. Ponekad novinari prave izvore i istinite podatke nadomještaju krivim i izmišljenim izvorima. Ozbiljniji slučajevi fake newsa su manipulacija i čista izmišljotina. Ukoliko se istinit podatak ili slika manipuliraju kako bi se proizvela laž, onda se radi o spinu. A ako je novi sadržaj u potpunosti netočan, onda se radi o izmišljotini kojoj je cilj prevariti čitatelje i širiti zlo.
Na svim sveučilištima gdje se studira novinarstvo i političke znanosti, studenti se suočavaju s pitanjem etike i morala, barem sa stanovišta novinarske profesije. Mnogi će odista nastojati biti etični u javnom prostoru i barem neće blatiti svoje ime. Ali fake news u svojim ozbiljnijim oblicima ne stvaraju novinari, već urednici. Preferencijalni pristup urednika nekih svjetski poznatih medija, kao što su BBC, Washington Post ili Le Monde, krugovima moći i utjecaja, pa čak i u krugovima gdje se donose odluke, jasno govore da se radi o sprezi politike i medija vezano za unaprijed utvrđene podatke koji će izaći u javnost odnosno skrivanje onih podataka koji mogu naštetiti u datom trenutku. Stoga je uvijek važno razumjeti izvor podatka (razumjeti misiju i cilj izvora), ne zaustavljati čitanje samo na naslovu, provjeriti autore, izvore i datum objave, razumjeti da li se možda radi o satiri, nastojati samog sebe propitati po pitanju subjektivnosti, i najzad upitati relativno nezavisne stručnjake.
Cilj fake newsa nije postavljanje alternativne istine, već uništenje istine u potpunosti, nastojanje da građani ostanu bez činjenica i da jednostavno moraju vjerovati medijskom sadržaju u svijetu gdje ih nitko više ne štiti od laži. Uljepšanim govorom, nisu to laži već manipulacija koja je sada dobrano postala oružjem novog oblika ratovanja. Politički i društveni ciljevi danas se ne dobivaju simetričnim sukobom dviju ili više strana nego čistom manipulacijom i uvjeravanjem građana u jednu glavnu istinu. Svijet je postao poprištem post-istinitosti, gdje točnost podatka više ionako nije važna ako vjerujemo u neku drugu ideju. Klasičan primjer takvog ratovanja jest pokušaj niza američkih medijskih kuća da prikažu kako je tijekom predsjedničke kampanje 2016. u Sjedinjenim Državama ruski predsjednik Vladimir Putin nastojao utjecati na rezultat izbora. Iako nema nikakvih konkretnih činjenica da je Putin doista naredio hakiranja (krajnje rezultate istrage još uvijek čekamo), mediji su jasno optužili Putina da stoji iza tih kriminalnih djela, ako su ona uopće i postojala. Ali nusproizvod takve vijesti jest opća kriza građanskog povjerenja u američki izborni sustav, što godi Demokratima i Republikancima jer bi u budućnosti mogli računati na apatiju američkog izbornog tijela i stabilizirati predviđanja idućih izbora. Isto tako je Putin mogao ubaciti vijest o svom napadu na izborni sustav i stvoriti takvu krizu, ali pitanje je što bi on time postigao. Kritično promatranje ovog pitanja daje prilično jasan odgovor.
Danas postoji ogromna količina podataka i ne-podataka, što je dobrim dijelom omogućeno kroz društvene mreže i posebno napravljene medije koje šire lažnu propagandu samo da bi poslije bili shvaćeni kao kompetentni izvori za veće i utjecajnije medije. Razlučivanje takvih podataka osobito je važno obavještajnim zajednicama kao donekle nezavisnom državnom tijelu. U slučaju nekih starijih organizacija tog tipa, kao što je CIA, vidi se napredak tijekom godina. Isprva se radilo o slavnim pustolovima OSS-a, ali nakon niza pogrešaka nastali su pravi profesionalci koji su dobrim dijelom učili od svojih britanskih i sovjetskih kolega. Općenito, obavještajne službe se oslanjaju velikim dijelom na profesionalnu obavještajnu analizu, dakle vrlo pomnu predanost strukturalnim analizama u kojima se važu izvori i pokušavaju razlučiti hipoteze.
Mnogi bi građani ostali začuđeni koliko rad obavještajca liči na rad akademskog profesora. Dobar analitičar zna da jedan analitički zaključak nije jednako vrijedan kao drugi i da su razlike u vrlo sitnim pojedinostima. Ispituju se svi izvori, ali s osobitom predanošću promišljanja koji je cilj izvora u davanju informacija i tko je ciljana skupina tog podatka. Tek tada slijedi operativni dio posla po kojemu su špijuni poznati. Posljedično, glavna odlika dobre obavještajne službe jest dobro praćenje povijesnog iskustva, a osobito u pogledu kritičnog razmišljanja i skeptičnog uma. Nije čudo da su vodeći obavještajni analitičari profesori vodećih sveučilišta i think tankova na svijetu!
Oni mogu najbolje povezati proces mukotrpnog znanstvenog istraživanja i obavještajnog interesa, te propitati svaki podatak ili dokument po osnovnim pitanjima da li je točan, da li autor u poziciji posjedovanja dovoljnog znanja o onome o čemu piše, te zašto takav dokument postoji. Odgovori na ta pitanja su glavne sastavnice odluke da li je dokument false news ili nije. Jedan aforizam govori, paranoični ste samo ako ne postoji zamka. U suvremenim okolnostima to znači da možemo svi biti paranoični, ali samo ako ne shvaćamo da je ta paranoja stvarna u vidu informacijskih ratova i stalnom nastojanju prijevare i korištenja fake newsa.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
