Što da se radi: Aktivizam u krizi i kriza aktivizma

Nudimo vam na uvid razmatranje aktivizma, odnosno aktivističkih metoda borbe protiv ljudožderskog sustava: "Jako je bitno kakvi se zahtjevi postavljaju kada se izađe na ulicu. 'Stop korporativnoj pohlepi' nije zahtjev već vapaj. Aktivisti trebaju bar jedan jasan, čvrst, argumentiran zahtjev s kojim moraju na ulici ustrajati do kraja. Zajednička želja pojedinih grupacija da se sruši trenutni sustav, uz gomilu valjanih argumenata protiv istog, nisu dovoljni da se pridobije masa ključna za transformaciju protesta iz alternativnog tuluma u ozbiljan pokušaj izazivanja promjene."

Kažu da u stabilnim, uređenim državama ljudi ne znaju i ne razgovaraju puno o politici. Zvuči logično pa se tako čini i normalno da u Hrvatskoj većina nas ima čvrsta politička uvjerenja, razna mišljenja o političarima, socijalnim i ekonomskim problemima i, što je zanimljivo, jako volimo raspravljati o istima.
Ipak, začuđuje manjak interesa za takve probleme na globalnom, ili bar europskom nivou. Čini se da su ova kritična vremena u pojedinim državama idealna prilika da vidimo što će se u budućnosti događati sa ostalim europskim državama pa tako i sa Hrvatskom. Hrvatska upravo zbog svog 'zaostatka', komunističkog naslijeđa i kasnog prilagođavanja EU politici, kasni sa pravim posljedicama krize. Kako objasniti da je Hrvatska tek osamnaesta zemlja u Europi po zaduženosti? To ne bi trebali gledati kao dobar rezultat, to je samo rezultat koji nije imao vremena postati gori. Tempo poniranja hrvatske ekonomije, pa i većine ekonomija europskih zemalja zastrašujuć je. Ne bi previše dramatizirali kada bi rekli da nam je grčki scenarij neizbježan.

Međutim, izrazito je zabrinjavajuća činjenica da se pokazalo kako situacija u Grčkoj nije bila dovoljno dobar okidač za homogeniziranje (barem Grčkih) revolucionarnih inicijativa. Jer prosvjednici bi trebali biti ti koji će isprovocirati radikalne promjene, koje nam se ne nude kao opcija na parlamentarnim izborima. S druge strane, jako je bitno kakvi se zahtjevi postavljaju kada se izađe na ulicu. 'Stop korporativnoj pohlepi' nije zahtjev već vapaj. Aktivisti trebaju bar jedan jasan, čvrst, argumentiran zahtjev s kojim moraju na ulici ustrajati do kraja. Zajednička želja pojedinih grupacija da se sruši trenutni sustav, uz gomilu valjanih argumenata protiv istog, nisu dovoljni da se pridobije nezainteresirana i umjereno-zainteresirana masa koja je ključna za transformaciju protesta iz alternativnog tuluma u ozbiljan pokušaj izazivanja promjene.
Svi koji smo bili u bilo kakvim prosvedima od nekoliko desetaka tisuća ljudi, imali smo osjećaj da se događaju velike stvari, da nas je puno, da će trenutni događaji sigurno imati odjeka i sl. Realnost je naravno posve drugačija. Zašto bi netko npr. odstupio sa vlasti jer je u milijunskom gradu izašlo deset tisuća ljudi koji to zahtjevaju? Pa to je 1% stanovništva! Pitanje je, zašto je tako izrazito mali postotak ljudi spreman dati potporu promjenama, unatoč očigledno pesimističnoj situaciji? Najčešće nailazimo na sljedeće razloge:

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.