Puno se razgovaralo na regionalnom summitu u Aziji o slobodnoj i otvorenoj indopacifičkoj zoni, gdje je sudjelovao i američki predsjednik Donald Trump. S obzirom da se na svojoj dugoj turneji po Dalekom istoku i Indokini Trump susreo s japanskim premijerom Shinzom Abeom, a ujedno je naglasio indijsku sastavnicu indopacifičke regije svijeta, jasno je da se američka vanjska politika sada usredotočila prije svega na Indiju i Japan. Nije to ništa čudno u tradicionalnoj američkoj diplomaciji. Daleki istok je oduvijek bio glavni interes State Departmenta u Aziji, daleko važniji od Bliskog istoka koji toliko puni svjetske naslovnice. Američki utjecaj doveo je do povezivanja Indije i Japana daleko više od povijesne strateške odvojenosti. Indijski premijer Narendra Modi počeo se sve više 'družiti' s Abeom u diplomatskom, gospodarskom i sigurnosnom smislu. I slijepcu može biti jasno da se radi o zajedničkoj strateškoj obrani od rasta Kine, koju želi zaustaviti i Washington. Prodor Kine u Istočno i Južno kinesko more, kao i u Indijski ocean, te geopolitički utjecaj Inicijative Jedan pojas, Jedan put te kroz gospodarsko-političko jačanje Azijske infrastrukturne investicijske banke, osobito brinu Tokio i New Delhi. Ujedno se ove dvije azijske zemlje boje slabljenja američkog utjecaja koji ih je kroz dugi niz godina štitio od političko-gospodarske konkurencije u realnom sektoru.
Osobito se to tiče japanske regionalne politike. Premijer Abe je predstavio viziju regionalno i međunarodno aktivnog Japana kao osnove budućnosti japanskog postojanja u regionalnim donošenjima odluka, kao i u oblikovanju regije istočne Azije. U posljednje se vrijeme Abe distancira od poslijeratnog japanskog pacifizma i otkriva namjere nove i realističke vanjske politike. Njegovi napori za moderniziranjem japanske vanjske i sigurnosne politike ograničeni su nastojanjima unutarnjih promjena u japanskom društvu i politici, odnosno voljnosti japanskoga naroda za povratak, osobito u sigurnosne oblike sudjelovanja u regiji i šire na globalnoj razini. U tom smislu se može očekivati još jača konkurencija između Tokija i Pekinga.
Glavni oblici tog rivalstva Japana i Kine jest u promicanju modela nacionalnog razvoja za druge azijske zemlje. Ne radi se ovdje o nastojanju Pekinga da istočnoazijske zemlje prihvate komunizam odnosno da one poslušaju Tokio za djelovanje parlamentarne demokracije. Radi se o temeljnom pitanju kako te zemlje bivaju viđene od strane drugih država, napose njihovih susjeda, te koliko utjecaja svaka država može imati u regiji temeljeno na nacionalnoj snazi, učinkovitosti vlasti, društvenoj dinamici i mogućnostima koje pruža politički sustav. Naravno, taj je pristup prije svega subjektivan, ponekad može ovisiti o neizravnim utjecajima, anegdotama i predrasudama. U tom smislu, Kina i Japan se natječu u obliku meke sile (soft power) šireći tim putem atraktivnost svojeg političkog uređenja.
Davno su prošla vremena kada je Mahatir Mohamad objavio kako je Japan uzor za Maleziju i kada je čak i Kina gledala na japanski proces modernizacije kao paradigmu vlastitoga gospodarskog uzleta. Tokio je u to vrijeme nastojao ostvariti svoj model letećih gusaka, odnosno povezivanje japanskog i gospodarstva u Jugoistočnoj Aziji s pojačanom političkom pozadinom, a sve kako bi se spriječio rast Kine u devedesetima. Peking je najveći trgovački partner svih azijskih zemalja, pa stoga drži središnje mjesto u svakom obliku međunarodnih odnosa. Međutim, izvan gospodarsko-trgovačkih veza, mnoge su zemlje zabrinute zbog kineskog političkog nasrtaja i boje se prevelike gospodarske moći Kine. Gledajući iz te perspektive, Kina jest vrlo utjecajna zahvaljujući svojoj gospodarskoj snazi, ali se to nije prevelo u podjednak politički utjecaj. Ujedno se ne mogu pronaći mnoge azijske države koje su pokušale imitirati kineski politički sustav.
Umjesto toga, Tokio i Peking se natječu za poziciju i utjecaj. Svaka prijetnja regionalnom poretku ima iste azijske aktere, među kojima manje države imaju mogućnost biranja partnerstva. I Kina i Japan temelje svoje politike djelomično i na percepciji američke politike u Aziji. Japanski savez sa Sjedinjenim Državama služi Tokiju za stvaranje bloka protiv Kine, ali ujedno stvara nesigurnost oko američkih namjera na Dalekom istoku. Japanci su trajno nesigurni oko jamstva američkih obećanja za trajnim ostankom u toj regiji svijeta, pa je Abe ispočetka oprezno, a sada punom parom pokrenuo planove za modernizaciju vojske, prije svega kako bi smanjio preveliku ovisnost o Amerikancima. Istovremeno, nesigurnost oko američkih dugotrajnih politika pojačava japansku želju za produbljivanjem odnosa i suradnje s Indijom, Vijetnamom i drugim zemljama gdje se može vidjeti jačanje kineske vojne snage na ovaj ili onaj način.
Slično tome, kineski odgovor na uključenje vlade Baracka Obame u teritorijalne prepirke u Južnom kineskom moru je bio program izgradnje umjetnih otoka i vojnih baza na otočju Spratly. Isto se može uvidjeti i u kineskim financijskim inicijativama i slobodnoj trgovini koje barem djelomično nastaju nasuprot Transpacifičkog trgovačkog sporazuma kojega je zagovarao Washington. Ujedno je to i protuodgovor inicijativama Svjetske banke na području cjelokupne Istočne i Jugoistočne Azije. Ono što je u Tokiju predmet zabrinutosti jest da će Japan u svakom pogledu gubiti. Japanski dani gospodarske slave su utonuli u suton, a Tokio nikada nije uspio svoju podosta moćnu ekonomiju pretvoriti u politički utjecaj. U japanskoj politici nema dinamizma kakav je postojao u poslijeratnim desetljećima.
Jedino gdje Japan može biti prijemčiv drugim državama jest činjenica što se radi o stabilnoj demokraciji s visokoobrazovanim i zdravim stanovništvom, uzor mnogim azijskim državama. Bez značajnih problema zagađenja (izuzev nuklearnog pitanja) i s relativno niskom stopom kriminala, Japan je atraktivan model društvima u razvoju. Blaga međunarodna politika i minimalno učešće japanske vojske u djelovanjima izvan zemlje, zajedno s izdašnom vanjskom pomoći, tvori od Japana jednu od azijskih zemalja vrijedne divljenja. Među azijskim državama, 71 posto ispitanih 2015. ima pozitivan pogled prema Japanu, a prema Kini 57 posto (Pew Research). Međutim, kada je japanska tvrtka za ispitivanje javnog mnijenja Genron NPO 2016. ispitala hoće li Japan povećati svoj utjecaj u Aziji do 2026. samo je 11,6 posto Kineza i 23 posto Južnokoreanaca odgovorilo pozitivno; tek 28,5 posto Japanaca misli tako. Kad se isto pitanje postavilo za Kinu, 82,5 posto Kineza, 80 posto Južnokoreanaca i 60 posto Japanaca smatralo je da će se kineski utjecaj u Aziji povećati do 2025. Dva desetljeća kineskog gospodarskog rasta i japanske ekonomske stagnacije nesumnjivo su razlozi ovakvih odgovora, zajedno s nedavnim političkim usponom Xi Jinpinga.
Iako je na ispitivanjima regionalnog javnog mnijenja Kina dobila manje simpatija od Japana, jasno je da će upravo Kina biti najdominantnija zemlja Azije, ako ne i svijeta. Ta percepcija daje Pekingu lakši pristup u suradnji s drugim azijskim državama, a Azijska banka i novi Put svile su samo neki od oblika kako se one okupljaju oko Kine. Kina koristi tu prednost i u negativnom smislu, kao što je pritisak na Kambodžu i Laos u opiranju jačim kritikama kineskih teritorijalnih težnji u deklaracijama ASEAN-a. To može ponekad i odmoći Kini. Kada su zemlje članice ASEAN-a predložile proširenje članstva u 2000.-ima, Japan je uspio zajedno sa Singapurom izboriti se za primanje Australije, Indije i Novog Zelanda za pune članice. Time su tri države s liberalnim demokratskim uređenjem uspjele ograničiti kineski utjecaj u jednoj od najvećih panazijskih multilateralnih organizacija.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
