Nijedna imperijalna sila prije Prvog svjetskog rata u Europi nije bila omrznutija od Ruskog Carstva. Generacije demokrata mrzile su dinastiju Romanov. Po zloglasnosti, Nikolaju II. nisu bili ravni ni njemački Kaiser Wilhelm II. ni austro-ugarski car Franjo Josip. Provodio je žestoku represiju nad ruskim strankama i sindikatima. No nije Rusko Carstvo bilo onakvim kakvo se prikazivalo. Premda su 1812. ruski vojnici potjerali Napoleonove snage natrag u Francusku u kasnijim okršajima nisu briljirali. U Krimskom ratu 1854.-56. Rusi nisu uspjeli istjerati britanske i francuske ekspedicijske snage s Crnog mora. Ruski ponos je donekle vratila pobjeda nad Turcima 1877.-78. Dinastija Romanov je smatrala da carstvu najviše prijete Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Sa zebnjom je u Sankt Peterburgu dočekana vijest o gradnji željeznice Berlin-Bagdad. Zato su Rusi njegovali dobre odnose s Francuskom i Velikom Britanijom, ali i s njima su se natjecali za interese na Bliskom i Dalekom istoku.
Nikolaj II. nije imao probleme samo na zapadu. Rusko Carstvo, koje je pokrivalo šestinu površine Zemlje, bilo je zaseban kontinent i svijet za sebe. Njegove granice protezale su se od Baltičkog i Crnog mora do Tihog oceana. Veličina Rusije uvijek je bila više problem nego prednost. Samo je Britanija imala veće carstvo. Krajem 19. st. vlada u St. Peterburgu koji je bio prijestolnica carstva, uključila se u međunarodnu pomamu za proširenjem imperijalnih posjeda u Aziji te je 1896. primorala Peking da Rusiji dodijeli koncesiju za profitabilnu željeznicu u sjevernoj Kini. No, Japan je bio sve veća prijetnja. Ponižavajući poraz u rusko-japanskom ratu 1904.-05. doveo je do toga da je Japan ostao prijetnja sljedećih 40 godina.
1880-ih i 1890-ih ruska vlast postaje naklonjena brzoj industrijalizaciji. Ministar financija Sergej Witte, gorljivo se zalagao za podizanje, tvornica, rudnika i banaka kako bi Rusko Carstvo nastavilo s razvojem kapitalističkog gospodarstva. Tvornička i rudarska proizvodnja je u posljednjem desetljeću 19. st. rasla po godišnjoj stopi od 8% te stopi od 6% između 1907. i 1914. Do 1914. položeno je 50 000 km željezničkih pruga, među njima i transsibirska željeznica koja je povezivala Moskvu s Vladivostokom na obali Tihog oceana. Tvornice oružja radile su punom parom zbog prijetnji na granicama carstva. Stranci su držali gotovo polovicu ruskih vrijednosnica. Rasla je metalurgija kao i iskorištavanje prirodnih resursa poput naftnih polja u Bakuu. Izvozilo se drvo, ugljen, željezo i zlato. Nicale se tekstilne tvornice i prehrambena industrija. Raslo je tržište široke potrošnje. Ni poljoprivreda nije zaostajala. Od 1880-ih do 1913. urod žita rastao je po godišnjoj stopi od oko 2%. Bilo je povremenih suša, ali i gladi kao što je bila glad u Povoložju 1891.-92., ali je situacija općenito bila pozitivna. Proizvodnja žitarica po osobi je porasla za 35% između 1890. i 1913. Rusija je postala najveći svjetski izvoznik žitarica.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.