Rohatinskom istječe mandat, novi guverner HNB-a njegov najbliži suradnik - Boris Vujčić

Željku Rohatinskom, koji se nalazi na čelu HNB-a od 2000., sljedećeg mjeseca, 12. srpnja, istječe drugi mandat.
Na čelo HNB-a dolazi njegov zamjenik i najbliži suradnik Boris Vujčić, kako javlja jutarnji.hr.
Boris Vujčić, hrvatski ekonomist i sveučilišni profesor, zamjenik je glavnog pregovarača Hrvatske s Europskom Unijom, a u HNB je došao u isto vrijeme kad i Rohatinski.
Do sada je Vujčić koordinirao i rukovodio poslovima iz područja Ureda guvernera, Ureda unutarnje revizije, Ureda za odnose s javnošću i Ureda za sigurnost.
Cijelo desetljeće Vujčić se profilirao u 'sjeni' Rohatinskog, njihovi stavovi su slični, a i sam guverner više je puta isticao da ga podupire kao nasljednika.
Stoga je izvjesno da će Vujčić nastaviti provoditi model monetarne strukture kakav je nametnuo Rohatinski. Rohatinski je u proteklih dvanaest godina i po cijenu odlaska tvrdoglavo branio tečajnu politiku, te se oštro postavljao na noge na svaki znak upletanja Banskih dvora u ovlasti središnje banke. Činio je to jednako uporno i Boris Vujčić, ali bez obzira na to trebat će vremena da mu javnost povjeruje, jer je panika i povlačenje depozita iz banaka posljednje što Hrvatskoj treba u ovoj situaciji, piše večernji.hr.

Željko Rohatinski
Izlaganje na skupu
"Restoring the Luster of the European Economic Model Report"
(World Bank, Zagreb, 4. lipanj 2012.)
1. Prerastanje inicijalnog financijskog šoka u višegodišnju recesiju, transmisija
težišta problema s bankarskog sektora na javne financije te prebacivanje
njegovog žarišta iz SAD u Europu, pokazuje koliko je postojeća kriza uzdrmala
same temelje osnovnog načina funkcioniranja zapadnih ekonomija u posljednjih
tridesetak godina. Suštinski i idejno.
2. Toga nije pošteđen niti "model realne konvergencije" kao ekonomski temelj
projektiranog funkcioniranja Europske unije i, posebno, njezine monetarne
unije.
Nastao političkim konsenzusom kao svojevrsni hibrid između američkog
liberalizma prvenstveno usmjerenog prema ekonomskoj efikasnosti i europske
tradicije socijalnih država, model je relativno dobro funkcionirao u "dobrim
vremenima", ali je pokazao i sve svoje nedorečenosti i slabosti u "lošim
vremenima". Prije svega, bitno ograničenu sposobnost da harmonizira
djelovanje vrlo heterogenih elemenata unutar Unije, u proizvodnom,
tehnološkom, socijalnom i psihološkom smislu.
3. Zato, izbijanjem krize, proces ekonomske konvergencije između zemalja EU
prelazi u proces njihove divergencije i snažne interesne polarizacije.
4. Otuda, model treba dograditi i reformirati, posebno u sferi bitnog ublažavanja
dihotomije između jedinstvene monetarne politike i relativno autonomnih
fiskalnih, razvojnih i socijalnih politika zemalja članica.
5. Teško je, naime, složiti se - općenito, a u slučaju zemalja EU posebno - s
metaforom nobelovca P. Krugmana o tehnički ispravnom automobilu koji je
odjednom stao zbog istrošenosti akumulatora, tako da je dovoljno samo ugraditi
novi akumulator (pod čime Krugman podrazumijeva povećanje agregatne
potražnje ekspanzivnom fiskalnom politikom) pa da se automobil nastavi
normalno kretati.
Prije bi se moglo kazati da taj automobil ima ozbiljne konstrukcijske greške:
(a) volatilni sastav pogonskog goriva, gdje toleriranje cikličkog jačanja
spekulativnih elemenata i na strani ponude i na strani potražnje dovodi do
pojave "balona" i pregrijavanja motora,
(b) teškoće u transmisiji pogonske energije prema kotačima, gdje brojni
institucionalizirani i neinstitucionalizirani transferi koji nemaju ekonomsko
opravdanje uzrokuju znatan gubitak pogonske energije,
(c) neprilagođenost upravljačkog mehanizma, gdje kombinacija liberaliziranog
financijskog sustava i populističkih elemenata u nacionalnim ekonomskim
politikama smanjuje efikasnost mehanizma prevencije i kočenja.
6. Jednako tako, teško se složiti i s navodnom alternativom "ili štednja ili rast",
kao i s njenom kauzalno nedefiniranom antitezom "i štednja i rast".
Te dvije kategorije jednostavno su spojene posude i ne može se ostvarivati
održivi ekonomski rast, ako se ne ostvaruje i za njega potrebna razina štednje.
7. Kako do toga inicijalno doći iz postojeće situacije?
Ekonomija u krizi slična je organizmu kojeg razjedaju otrovne supstance - u
ovom slučaju fundamentalne neravnoteže što produciraju visoke deficite i
dugoročno neodržive putanje zaduženosti.
Taj organizam ne može se liječiti na način da se u njega ubacuju nove količine
otrova (odnosno, dodatno povećavaju neravnoteže) već jedino korištenjem
protuotrova (štednje) koji će razgrađivati postojeće neravnoteže, zaustaviti
njihovo štetno djelovanje i postupno ih otkloniti iz organizma. U tome je i suština
šire definiranog pojma "štednja" i ona nema alternativu.
8. To je put kojim bi trebala ići i Hrvatska, kombinacijom strukturnih reformi,
restriktivne fiskalne i razumno ekspanzivne monetarne politike, kako bi se
postigla dinamička redistribucija ograničenih financijskih sredstava s potrošnje
na investicije i one usmjerile u pravcu iniciranja održivog ekonomskog rasta s
niskom inflacijom i stabilnim tečajem.
Takva politika stvorit će onda i pogodan ambijent za priljev stranog kapitala.
Kao izravnih ulaganja, a ne kao kredita.
9. Vjerujem da je ovo razmišljanje na tragu i stavova Svjetske banke te se
nadam da će Vlada RH i HNB na čelu s novim guvernerom krenuti tim putem.
Hvala svima, a posebno hrvatskoj javnosti na podršci koju mi je pružala u
proteklih 12 godina.
Željko Rohatinski
HNB / hnb.hr