Kad je u nedjelju 28. lipnja 1914. čuo senzacionalnu vijest o atentatu na nasljednika austro-ugarskog prijestolja, nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu, prva reakcija Adolfa Hitlera je bila strah da su to učinili njemački studenti. S obzirom na podršku Franje Ferdinanda proslavenskoj politici to nije bila nerazumna pretpostavka, čak je bila mnogo vjerojatnija nego da je atentat počinjen od strane srpskih nacionalista.
Hitlerovo olakšanje zbog identiteta počinitelja miješalo se s osjećajem da je "zakotrljan kamen čija se putanja više ne može zaustaviti" te da će "konačno rat biti neizbježan". Početkom kolovoza 1914. europske su države, kao što se izrazio Lloyd George, doista "skliznule preko ruba uzavrela kotla". Kontinent je bio u Prvom svjetskom ratu. Izbijanje rata i iskustva kroz koja će prolaziti sljedeće četiri godine temeljito su formirali osobnost, političko-ideološka i vojna razmišljanja budućeg nacističkog Führera.
Za mladog Hitlera rat je bio blagodat. Od svog neuspjeha na Umjetničkoj akademiji 1907. životario je, pomiren s činjenicom da će na neki način postati znameniti arhitekt, premda bez ikakvih planova ili stvarne nade da će udovoljiti svojoj ambiciji. Sedam godina nakon neuspjeha u Beču, sada u Münchenu, (p)ostao je odmetnik i obična nula, i dalje gnjevan na svijet koji ga je odbacio. I dalje je bio bez ikakvih profesionalnih izgleda, bez kvalifikacija ili očekivanja da će ih steći, bez ikakve sposobnosti stvaranja prisnih i trajnih prijateljstava te bez realne nade da će se složiti sam sa sobom ili s društvom koje je prezirao zbog vlastita neuspjeha. Rat mu je ponudio izlaz i neki smisao u životu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.