U Parizu je 15. siječnja započela bliskoistočna mirovna konferencija koja je okupila izraelske i palestinske predstavnike u nastojanju pronalaženja spasa za rješenje stvaranja dviju država. Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault je tom prilikom upozorio Izrael i Palestinu da bi unilateralni koraci oko Jeruzalema i granice ugrozili takvo rješenje. Konferencija je pozvala dvije strane na izbjegavanje koraka koji mogu prejudicirati ishod pregovora o konačnom statusu, a za početak pregovora se moraju prihvatiti granice prije rata 1967.
Istog dana je izraelski premijer Benjamin Netanyahu u podnevnim vijestima ustvrdio da je konferencija u Parizu beskorisna. U tome, ironično, izraelski šef vlade ima pravo. No, nije to zato što Netanyahu izražava viđenje kako je retorika na konferenciji otežala poziciju Palestinaca i odvela ih dalje od pregovaračkog stola. Pravi je razlog što sve izraelske političke strane zapravo više ne vjeruju u mogućnost uspjeha ove ili bilo koje druge mirovne konferencije. Kad je Vijeće sigurnosti UN-a 23. prosinca donijelo rezoluciju 2334, potvrđujući ilegalnost izraelskih naselja na Zapadnoj obali, međunarodna diplomacija se ponovno zainteresirala za izraelsko-palestinski sukob. Potom je 28. prosinca američki ministar vanjskih poslova John Kerry detaljizirao parametre za rješenje dviju država. Zbog toga je pokrenuta Pariška konferencija, na kojoj su se diplomati nadali zajedničkoj deklaraciji. Odmah po završetku konferencije, Vanjskopolitičko vijeće Europske unije se sastalo kako bi razmotrilo učinke francuske inicijative. Posebno je važan utjecaj britanske diplomacije, koja je na sastanku blokirala donošenje zajedničke deklaracije ministara vanjskih poslova, koja bi izrazila tvrdnju da je samo rješenje dviju država mogući put prema miru i sigurnosti za Izraelce i Palestince.
Izrael i Velika Britanija dijele isto viđenje konferencije, a SAD su prisustvovale no nisu u potpunosti bile sklone vjerovati da su takve inicijative uzaludne. Prošle godine su održane još dvije konferencije u Parizu, ali je tada svijet bio okrenut Siriji i poteškoćama u borbama protiv terorističkih napada. Osim toga, sve se odgodilo u tri mjeseca dok Donald Trump nije preuzeo mjesto predsjednika, ali rezolucija Vijeća sigurnosti i Kerryjeva inicijativa su promijenili takvu dinamiku. Francuska je odlučila djelovati i čini se da su Europljani sami bili iznenađeni što je u tako brzom roku došlo do realizacije konferencije. Francuzi su postavili konferenciju u središte svjetske pozornosti, došlo je 70 delegacija iz cijelog svijeta, te su proizveli tekst oko kojega su se sve te delegacije složile.
Izrael se ne slaže s tim, kao što je u Parizu rekla izraelski veleposlanica u Francuskoj Aliza Bin Noun. Ona smatra da se ova konferencija nikad nije trebala dogoditi, te je upozorila da je Izrael upoznat s trenutačnim okolnostima i skorim promjenama u SAD-u, te da će ovakvi susreti biti dio prošlosti. Tu se veleposlanica izravno veže na savjetnički tim predsjednika Trumpa, koji je obilježen radikalnim i ultrakonzervativnim židovskim krugovima. SAD će tako opet biti najbolji izraelski prijatelj, nakon teške i osjetljive osmogodišnje epizode između Netanyahua i Obame. Izraelski diplomati nisu pretjerano zabrinuti tekstom konferencije, jer ona se ne odnosi izravno na granice iz 1967., kao što ne donosi ključne sastavnice Kerryjevog govora. I dok službeni Tel Aviv odbacuje konferenciju i njezine zaključke, u stvarnosti izraelska diplomacija nema ništa posebno spočitavati.
Zapravo, Netanyahu je nazvao Kerryja nakon što se promišljalo o prihvaćanju teksta i na temelju tog razgovora je zaključni tekst deklaracije postao znatno diplomatskiji i općenitiji. Tu je Kerry možda zastao jer mu je Netanyahu objasnio koliko štete u državi mu je stvorila rezolucija 2334, koju Izraelci smatraju ravno izdaji Zapada. Sami Francuzi su bili ključni u nastojanju da se takva rezolucija prihvati. Ta je rezolucija izazvala ideju konferencije u Parizu, ali je također prikazala Francuze neprijateljima Izraela. Osim što je Netanyahu uspio dobiti privolu Kerryja, Trumpov zet i savjetnik, ortodoksni Židov Jared Kushner, susreo se s visokim britanskim dužnosnicima prije konferencije u Parizu, kao i s vijećem ministara vanjskih poslova EU u Bruxellesu. Očito su ti sastanci utjecali na britansku odluku o blokiranju zaključaka Pariške konferencije. Ne treba čuditi taj britanski stav, jer je i prije Boris Johnson jasno rekao da neće poduprijeti konferenciju. No, blokirati zaključni tekst na ovakvom europskom forumu je nediplomatski i vrlo barbarski čin Velike Britanije, koja je očito pokazala da su joj na pameti samo židovski novac. Navodno je izraelsko lobiranje utjecalo i na vodstvo Mađarske i Bugarske, koji su također pokušali blokirati tekst zaključka konferencije. Ipak, konferencija jest uspjela u jednoj vrlo važnoj stvari, a to je da je Trumpu pokazala koje je stajalište svjetske javnosti i posebice Europe.
Dan nakon konferencije u Parizu, izraelska vladajuća stranka Likud stvorila je novi/stari politički diskurz. Vrh stranke polako dogovara ideju da se odbaci cjelokupni okvir Dogovora iz Osla i rješenje dviju država, a da se umjesto toga predloži plan o palestinskoj autonomiji. Autor tog plana je Yoav Kisch, bivši pilot i član Knesseta. On je u Likudu stekao mnogobrojne podržavatelje nakon što je ustvrdio da nema logike da najveća stranka izraelske desnice odbija rješenje dviju država bez sveobuhvatne diplomatske vizije rješavanja sukoba s Palestincima, a osobito nakon Obaminog odlaska. Prema Kischovom planu, područje na Zapadnoj obali gdje žive Palestinci (nekih 40 posto sveukupnog izraelskog teritorija) proglasit će se autonomnim palestinskim entitetom, kojim će upravljati izabrano palestinsko rukovodstvo. Takvo vijeće će se baviti građanskim pitanjima, kao što su prijevoz, zakonodavstvo, gospodarstvo, vodoopskrba itd, dok će sigurnost biti u izraelskim rukama. Kisch smatra da bi se time ujedno osiguralo da nitko, ni Palestinci niti Izraelci, neće biti izbačeni iz svojih domova na Zapadnoj obali. Plan je izašao u javnost prije Pariške konferencije, ali ne radi se o novom planom. Sličnu ideju je dao bivši premijer i čelnik Likuda Menachem Begin 1977., kao dio mirovnih dogovora s Egiptom.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
