Od samog početka, papa Franjo se naziva reformatorom, ali također od samog početka nije jasno što ta reforma znači. Radi li se o revitalizaciji javne slike Crkve nakon njezinog izlaska iz atmosfere krize u ožujku 2013., promjeni političke i teološke orijentacije katolika u obliku pastoralne promjene, ili čišćenje vlastitog dvorišta u Vatikanu? Ili je sve troje upakirano u jedno? U konzervativnim se krugovima također odvija rasprava o tome koliko su Franjine promjene zapravo opasne devijacije. Što se tiče godine na izmaku, ona je ponovno bila bogata događajima u reformskom smislu, iako je reforma možda pogrešna riječ. Papa Franjo je zapravo duboko konzervativan i odan zaključcima Drugog vatikanskog koncila koji u mnoge zemlje (npr. u Hrvatsku) nije stigao ni nakon 60 godina i niza blistavih koncilskih teologa.
Kada je izabran kao papa 2013. godine, Jorge Mario Bergoglio, potomak talijanskih imigranata u Argentini, znao je koliko je disfunkcionalna i spora vatikanska birokracija, koliko se odvaja od svijeta i razvija vlastitu psihologiju. Ubrzo nakon biranja, stvorio je skupinu osam kardinala koji će ga savjetovati za reformu rimske kurije. Kasnije je dodao državnog tajnika, talijanskog kardinala Pietra Parolina, toj skupini koja se od tada zove 'C9'. Prelati dolaze sa svih nastanjenih kontinenata, imaju različite osobne, političke i teološke pozadine, ali su ujedno bili odabrani za ponovno pisanje vatikanskih ustavnih odredbi. Ove godine je C9 napravila određen napredak po tom pitanju, osobito u području ljudskog razvoja (čelnik kardinal Gane Peter Turkson), te područja obitelji, laika i života (čelnik američki kardinal Kevin Farrell).
Druga velika kadrovska promjena je smjena njemačkog kardinala Gerharda Müllera s čelnog mjesta doktrine, Kongregacije za nauk vjere. Umjesto njega je došao španjolski jezuit nadbiskup Luis Ladaria Ferrer. Iako je Ladaria teološki konzervativan poput Müllera, tranzicija nije napravljena kao ideološka postavka, već kao odgovor na pitanje lojalnosti. Müller se identificirao s oporbom prema Franjinom kontroverznom dokumentu o obitelji Amoris Laetitia, koji oprezno otvara vrata Crkve rastavljenima i ponovno vjenčanim katolicima u civilnom braku.
Po pitanju borbe protiv seksualnih zločina protiv djece, papa nije učinio mnogo ove godine. Trenutačno se i ovdje radi na promjeni kadra. Pontifikalna komisija za zaštitu maloljetnika čeka novu listu članova, koje treba odrediti sam Franjo. S obzirom da je seksualno iskorištavanje djece često smatrano najgorim grijehom Rimokatoličke crkve od protestantske reformacije koja je suzbila grozne prakse plaćanja ispovjedi itd, mnogi smatraju da je vatikanska letargija prevelika. U ožujku je iz komisije izašla Marie Collins, žrtva seksualnog zlostavljanja iz Irske. Druge žrtve koje su bile članovi ove skupine, kao što je Britanac Peter Saunders, također su napustili odbor. I onda, kada se činilo da ne može biti gore, krajem lipnja se za prošle seksualne zločine optužio australski kardinal George Pell. On je oštro odbacio te osude, ali je odmah krenuo u Australiju suočiti se s optužbama, što je donekle hrabra odluka jer su se duhovnici prije skrivali iza skuta Crkve.
U vrijeme svog pontifikalnog biranja, neki su kardinali napustili Sikstinsku kapelu s riječima 'Nema više Calvija'. Odnosi se to na talijanskog financijera Roberta Calvija, tzv. Božjeg bankara, koji je imao duboke veze s Vatikanskom bankom i koji je umro pod tajanstvenim uvjetima 1982., navodno se objesivši na most iznad Temze u Londonu. Njegovo ime sinonim je za vatikanske financijske skandale. Papa Franjo je odmah stvorio tri nova instrumenta koja su započela sveobuhvatno upravljanje vatikanskim novcem prema većoj transparentnosti i odgovornosti; Vijeće za ekonomiju, koje je trebalo stvoriti nove politike; Tajništvo za ekonomiju, koje je trebalo provesti politike; te nezavisnu Opću reviziju. Do kraja ove godine, dvije od tri agencije bile su neučinkovite, a prava moć nad financijama se vratila bastionu vatikanske stare garde, u Državno tajništvo. Upravo su se financije trebale povući iz njihovih ruku. Kardinal Pell je bio na čelu Tajništva za ekonomiju, ali je otišao braniti se od optužbi u Australiju, a talijanski laik Libero Milone završio je svoju ulogu revizora u lipnju bez jasnog objašnjenja zašto. U studenom se Miloneu pridružio sudirektor Vatikanske banke, također talijanskom laiku Giulio Mattietti, koji je također bez pompe i ceremonija izveden s fizičkog teritorija države Vatikan, bez objašnjenja.
Ove godine su se vodili i medijski vrlo uočljivi vatikanski sudski procesi za financijske zločine, ali i oni nisu zadovoljavajuće završili. Osuđeni su talijanski laici koji su pronevjerili pola milijuna dolara, originalno namijenjenih dječjim bolnicama. Umjesto toga su se obnovili apartmani jednog vatikanskog kardinala, ali on nije uvučen u optužbu i zapravo mu je laknulo kada su laici osuđeni za malverzacije. Financijska reforma je, što se tiče 2017. godine, mrtva i ako ju papa želi obnoviti, morat će na njoj jače i trezvenije raditi kroz iduću godinu.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
