Politički marketing je sastavni dio svakog suvremenog političkog društva. On predstavlja spoj politike i marketinga sve u svrhu kako bi politički subjekti (kandidati, stranke) ostvarili što bolji rezultat na političkom tržištu, tj. izborima. Također, politički marketing je metoda političke komunikacije. U političkoj utakmici nastaje potreba za marketinškom djelatnošću koja na tragu poznatih postupaka iz područja ekonomije pomaže boljoj prodaji određenih ideja, stranaka i pojedinaca kao njihovih nositelja.
Povijesni nastanak i razvoj političkog marketinga
U antička vremena grčki su teoretičari pisali o volji javnosti i njezinu značenju. Početke povijesti političkog komuniciranja, moguće je, tražiti u povijesti antičke retorike, tj. u djelima Platona, Aristotela, Demetrija, Cicerona, Horacija i dr. Prve elemente političkog marketinga možemo naći krajem 18. stoljeća u Sjedinjenim Državama. Od samog nastanka SAD-a političke kampanje su bile prave narodne zabave. Već 1792. glas naroda je u vrijeme izbora bio 'glas groga' (rum razvodnjen vrućom vodom). Izbori u Americi bili su dio cirkusa, karnevala, parade... Američke političke kampanje su pomoću pamfleta, plakata i javnih događaja (parada i skupova) uvjeravale Amerikance da podupru konkretne kandidate. Prva prava javna predsjednička kampanja javlja se u doba Andrewa Jacksona krajem 1828. godine.
Prva veća imidž kampanja zbila se tijekom predsjedničke kampanje 1840. kada se svim silama želio poraziti Martin van Buren. Pobijedio je William Harrison kao prvi običan građanin predsjednik. Razvoj metoda i tehnika političke kampanje započinje u posljednjim desetljećima 19. stoljeća. Po prvi put se metode primjenjuju u kampanji Bryan – McKinley, 1896. Stranački stožeri neprestano su slali pamflete, plakate, priopćenja i druge promidžbene materijale koji su nalikovali suvremenim političkim kampanjama.
No osim demokratskih država politički marketing koristili su i totalitarni režimi. 1917. ruski boljševici rašireno koriste političku propagandu u Oktobarskoj revoluciji što im uvelike pomaže osvojiti vlast u zemlji. Novouspostavljeni totalitarni režimi kao što su Sovjetski Savez i Treći Reich masovno su svakodnevno koristili političku propagandu i agitaciju kako pridobili za sebe široke narodne mase. Pri tom su koristili i nove medije poput radija i kina.
S druge strane, američke političke stranke odbijale su masovno vođenje kampanje sve do 1932. kad su odlučile putovati zemljom i objasniti biračima da one nisu odgovorne za Veliku depresiju. Početkom moderne povijesti političkih kampanja smatra se spektakularna kampanja F.D. Roosevelta iz 1936. koja mu je osigurala uvjerljivu pobjedu.
Pojava televizije 1950-ih godina posve mijenja stil kampanja, a prvi je put koristi Dwight Eisenhower 1952. Kampanja te godine se pamti po tome što je Eisenhower prvi kandidat koji je unajmio profesionalnu marketinšku agenciju da osmisli televizijske oglase na što je potrošeno milijun dolara. U toj kampanji Eisenhower je u javnosti tematizirao 32 problema, ali je njegov voditelj kampanje, R. Reeves utvrdio da se gotovo nitko od građana nije mogao sjetiti o čemu je sve Eisenhower govorio na skupovima. Uz pomoć Gallupova istraživanja tematski je okvir sužen na 4 teme: korupciju, povećanje poreza, inflaciju i Korejski rat. Na taj način je shvaćeno da kampanja ne može imati 32 teme već znatno manje. 1956. emitira se prvi put negativni spot.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
