Masud Barzani likuje nakon referenduma o neovisnosti iračkog Kurdistana. Iako su svi pokazatelji da se radi o Pirovoj pobjedi, Kurdi su dali oduška svom nacionalističkom domoljublju i slave u svim područjima gdje žive Kurdi. To uključuje i zapadni Iran, gdje živi oko osam milijuna Kurda u provincijama Kordestan, Kermanšah, Zapadni Azerbajdžan i Ilam. Ovo se područje smatra istočnim Kurdistanom, a Kurdi čine do nekih deset posto cjelokupnog iranskog stanovništva. Većina iranskih Kurda su sunitski muslimani, ali postoji i značajan broj šijitskih Kurda (tzv. Fejlije). Tisuće Kurda izašlo je nakon objave rezultata referenduma na ulice iranskih kurdskih središta u gradovima Baneh, Sagez i Sanandadž. Iranski Kurdi su držali upaljene mobitele u rukama, pjevali rodoljubne pjesme i uzvikivali slogane u potporu iračkom referendumu. Iranska policija je mirno promatrala prosvjednike. Proslava je prenošena čak i na iranskoj državnoj televiziji. U međuvremenu, iranska Islamska Revolucionarna Garda i redovna iranska vojska počele su izvoditi vojne vježbe blizu granice s iračkim Kurdistanom kao znak nezadovoljstva Teherana s razvojem situacije u susjednoj zemlji.
Dok irački Kurdi pate od povijesnog nejedinstva, što se primjećuje i u nedostatku koordinacije na referendumu, mnogi Kurdi u Iranu žele vidjeti nezavisan Kurdistan. Iran se, međutim, oštro protivi referendumu jer s pravom ističe kako bi davanje neovisnosti iračkim Kurdima uzrokovalo nestabilnost u cijeloj regiji. Mnogi iranski Kurdi smatraju da su diskriminirani od strane središnje vlade, ponajprije zbog nedovoljnoga gospodarskoga razvoja kurdskih područja, ljudskih prava i svoga jezika. Većina Kurda u Iranu ne zna pisati i čitati na kurdskom jer se vlada Islamske Republike nije potrudila osigurati im potrebna sredstva za ustavom zajamčena prava etničkih manjina. Unatoč tome, Islamska revolucija 1979. je Kurdima donijela mnogo slobode. Pod strahovladom Reze Pahlavija, Kurdi nisu smjeli iskazivati svoju nacionalnu pripadnost čak ni putem kulture ili pričanjem kurdskog, jer je Pahlavijeva dinastija zahtijevala žestoku perzijanizaciju svih naroda Irana (od kojih je tek 51 posto perzijskog porijekla). Spoznaja te slobode vodi i mnoge iranske Kurde na jasno određivanje prema nezavisnosti Kurdistana. Velika većina podržava neovisan Kurdistan, ali ne i bilo kakav Kurdistan. Podjednaka većina iranskih Kurda ukazuje na socijalnu nepravdu, korupciju i nepotizam Masuda Barzanija i njegove elite u Erbilu. Neki iranski Kurdi koji su živjeli u iračkom Kurdistanu kao političke izbjeglice često su se žalili na zlostavljanje sigurnosnih snaga, te propituju istinski demokratsko usmjerenje potencijalne nove kurdske države.
Od početka 2014. godine irački je Kurdistan upao u financijsku krizu zbog pada cijene nafte, rata s Daešom i velikim prilivom izbjeglica. Uz to je razvidno loše upravljanje gospodarskim pitanjima, a drastično se povećala i razina siromaštva. U Kurdistanu vlada golemo nezadovoljstvo i mnogi Kurdi se žele osvetiti političkoj eliti zanemarivanjem referenduma. Prema brojnim kurdskim nezavisnim ili polunezavisnim medijskim kućama, u Kurdistanu su se danima održavali javni prosvjedi i rasprave o obliku i vremenu referenduma. Ti Kurdi, zajedno s onima izvan Kurdistana koji su u strahu od arapske odmazde, prosvjeduju zbog nerada parlamenta, nepostojanja otvorenih izbora i vladavine nelegitimnog predsjednika. Sve to ukazuje da je referendum tek igra u kojoj Barzani koristi domoljubne osjećaje kurdskoga naroda, a sve da bi ostao na vrhu i u poziciji moći. Barzani koristi referendum kako bi ojačao državotvornu poziciju sebe i svoje stranke, oslabljene dugotrajnim gospodarskim nedaćama prouzrokovanim smanjenjem cijena nafte. Bagdad je odbio davati Kurdima dio nacionalnog proračuna otkako je Erbil počeo sam prodavati naftu. A široka korupcija je otuđila mnoge Kurde od Barzanija i njegove vlade.
Pošteno je reći da Kurdi iz Irana imaju simpatije za svoje sunarodnjake s druge strane granice i gorja Zagros, te smatraju da je federalizam Iraka mrtav zbog arapskog šovinizma i diktatorskih namjera u Bagdadu i stoga podupiru referendum u Iraku. Povijesno su iranski Kurdi često jurili u pomoć svojoj braći u Iraku. Šejh Mahmud Barzandži je u svibnju 1919. kao upravitelj Sulajmanije pod britanskim nadzorom pokušao povesti bunu protiv Britanaca. U pomoć mu nisu stigli lokalni Kurdi već skupina od 300 naoružanih iranskih Kurda koji su Šejhu Mahmudu pomogli nanijeti sramotni poraz britanskim snagama na ulazu u Sulajmanije.
Većina iranskih Kurda su suniti, pa se glasno nastoji dokazati kako postoji snažna diskriminacija sunita u šijitskom Iranu. Međutim, ako je gledati prema religijskoj pripadnosti, sunitski Kurdi nemaju problema u obavljanju svojih molitvi, polaženju škola ili održavanju tradicionalnih vjerskih običaja. Sunitski studenti uče se svojoj religiji u skladu s vlastitom verzijom povijesti, a u gradovima iranskog Kurdistana, pa i u provincijskim središtima postoje velike džamije. U iranskom parlamentu sjedi dvadeset sunitskih predstavnika, a trojica sunita su članovi Vijeća stručnjaka, odgovornog za nadzor, biranje i micanje Vrhovnog vođe – iako niti jedan od tih sunita nije Kurd. Glavni problem sunita u Iranu nije vjerski, već politički. Zbog blizine granice, sunitski Kurdi su sumnjivi zbog svoje povijesti ustanaka i želje za nezavisnošću. Četiri kurdske pobune dogodile su se od 1922. do 1979. Sunitsko pitanje u Iranu jest osjetljivo, ali u kurdskom slučaju nije nipošto glavno. Ono se više odnosi na poveznice iranskih i iračkih Kurda u nastojanju nekog oblika ujedinjenja.
I danas se vidi takva potpora. Dok se Kurdi u Iraku međusobno svađaju oko samoga referenduma, iranski Kurdi im poručuju da ostanu ujedinjeni. Najstarija iranska kurdska oporbena stranka, Demokratska stranka iranskog Kurdistana, poručila je kako je referendum neotuđivo pravo Kurda u iračkom Kurdistanu, a ista stranka poziva sve svoje članove i podupiratelje na pomoć u uspješnom implementiranju ove povijesne odluke. Ista stranka je militantna ljevičarska organizacija koja je zabranjena u Iranu te poziva na secesiju i separatizam u Islamskoj Republici. Zapravo, radi se o organizaciji koja bi se mogla nazvati terorističkom s obzirom da je nakon Islamske revolucije povela gerilski rat protiv novoosnovane vlade u Teheranu. Kurdska pobuna trajala je od 1979. do 1983., a stranka je potom ponovno prouzročila ustanke od 1989. do 1996. i sukobe sa sigurnosnim snagama 2016. U nastojanju dobivanja potpore domaće i međunarodne javnosti, kao i legitimnost svoga djelovanja, stranka se najzad odrekla korištenja nasilja protiv građana.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
