Aktualne antiruske sankcije SAD-a i njenih saveznica u Europi i svijetu u povijesnom kontekstu samo su nastavak tradicije u odnosima Zapada s Moskvom. Washington je tijekom 20. stoljeća više puta pokušao sankcijama oslabiti rusku ekonomiju i pogoršati njen međunarodni položaj, ali teško je reći koliko je u tome i uspijevao. Ruska javnost vjeruje da je povijest vrlo pouzdan dokaz da se Rusiju ne može izolirati, niti je se može uništiti sankcijama, usprkos patnjama kroz koje je narod morao proći.
Boljševička Rusija, odnosno Sovjetski Savez suočio se 1925. godine sa 'Zlatnom blokadom', kada su zapadne zemlje, na čelu sa SAD-om prestale primati zlato kao sredstvo trgovine sa SSSR-om, nego su tražile da im se plaća u sirovinama – nafti, žitu i drvetu. Nekoliko mjeseci ranije Moskva je proglasila početak 'socijalističke industrijalizacije' i najavila da neće više biti 'sirovinski privjesak' Zapada.
'Zaostali smo za razvijenim zemljama 50 do 100 godina. Moramo smanjiti zaostatak na 10 godina. Ili ćemo uspjeti u tome ili će nas slomiti', rekao je tada Staljin, koji se našao pred teškom odlukom, jer je znao da ukoliko bude uzimao od seljaka žito da bi plaćao zapadne strojeve da će to vjerojatno dovesti do epidemije gladi.
Tako je i bilo nakon što je 1930. godine Zapad ukinuo plaćanje naftom i drvetom, te je primao isključivo žito kao sredstvo plaćanja. Staljin nije mogao odustati od obnove i industrijalizacije poslijeratne revolucionarne Rusije, a cijenu takvog izbora platio je narod milijunima žrtava gladi, najviše u sovjetskoj Ukrajini. SAD su dodatno 1932. uvele potpunu blokadu na uvoz proizvoda iz SSSR-a.
Prema tumačenju popularnog ruskog politologa i publiciste Nikolaja Starikova, Staljin praktički i nije imao pravog izbora, pa usprkos 'Zlatnoj blokadi' nije smio odustati od kupovine strojeva i opreme za moderniziranje zemlje, jer bi to odvelo SSSR u sigurnu izravnu kapitulaciju pred Zapadom. Plaćanje zapadne tehnologije sirovinama, prijetilo je unutarnjim političkim sukobima i glađu.
Staljin je 1929. započeo poljoprivrednu kolektivizaciju, što je u praksi značilo da je država oduzimala žito seljacima bez naknade. Tim žitom je plaćala zapadnu tehnologiju, a narod je umirao od gladi. Tijekom strašnog 'golodomora' (pomora glađu) 1933. i 1934. u Ukrajini je umrlo oko četiri milijuna ljudi, a Europski parlament je 2008. donio rezoluciju prema kojoj je za ovu 'umjetnu glad' bio kriv Staljin, te da je to bio zločin protiv čovječnosti.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
