Za jedne ratni heroj i jaki lider, za druge korumpirani ekstremist i ratni huškač, Benyamin Netanyahu je danas jedna od najkontroverznijih političkih ličnosti današnjice. Od vođe tima elitnih izraelskih komandosa Sayeret Matkala, gdje je sudjelovao u brojnim operacijama oslobađanja taoca te vojnim akcijama u Egiptu, Libanonu i Siriji, preko političkih pregovora s Yasserom Arafatom pa sve do ratova s Hamasom, Netanyahu je simbol i ikona cijele jedne epohe.
Povijest
Benjamin Netanyahu, poznat pod nadimkom "Bibi" je rođen u Tel Avivu 1949. godine. 1963. godine obitelj se preseljava u SAD gdje je njegovom ocu Benzionu, povjesničar i cionistički aktivist, ponuđeno akademski radno mjesto. S 18 godina, Benjamin Netanyahu se vratio u Izrael te pet godina provodi u vojsci. Služeći je kao kapetan elitne specijalne postrojbe komandosa 'Sayeret Matkal', sudjelovao je u brojnim delikatnim operacijama u inozemstvu. Neke od najpoznatijih su napad na bejrutsku zračnu luku 1968. godine kada je u znak odmazde uništeno 12 civilnih zrakoplova u vlasništvu libanonskih kompanija te oslobađanje taoca otetog zrakoplova Sabena 571 1972. Za vrijeme tog dramatičnog događaja, pripadnici palestinske organizacije Crni Rujan su oteli zrakoplov s 90 putnika te zahtijevali oslobađanje palestinskih zatvorenika. U operaciji u kojoj su taoci na kraju uspješno oslobođeni sudjelovao je uz Netanyahua i Ehud Barak, također budući izraelski premijer.
Iste godine Netanyahu se vratio u SAD gdje je studirao na Massachusetts Institute of Technology (MIT) a 1973. s izbijanjem Yom Kippur rata, kada su Damask i Kairo napali Izrael, prekida studije i ponovno se pridružuje Sayeret Matkalu te sudjeluje u operacijama u Egiptu i u Siriji. Nakon što se vratio u SAD uspio je, unatoč prekidu zbog rata, završiti svoje studije u polovici vremena, odnosno u samo 2 i pol od 4 predviđene godine. Njegov profesor ga je opisao kao iznimno briljantnog i inteligentnog studenta, osobu koja točno zna sto želi i kako do svojih ciljeva doći. Sljedeće godine, 1976. Netanyahua je pogodila obiteljska tragedija, kada je njegov brat Yonatan Netanyahu, također vođe tima Sayeret Matkala, ubijen u uspješnoj operaciji oslobađanja 100 taoca Air France zrakoplova u Ugandi.
Njegova je smrt imala značajan utjecaj na obitelj Netanyahu, a njegovo ime postalo je legendarno u Izraelu. Nakon sto je završio fakultet kao top student, Benjamin se zapošljava u konzultantskoj tvrtki u Bostonu gdje sklapa dugoročno prijateljstvo s Mitt Romneyem, republikanskim predsjedničkim kandidatom na izborima 2012. koje je izgubio od Baracka Obame. Vrativši se u Izrael 1978, Netanyahu je uspostavio institut za borbu protiv terorizma u sjećanje na svoga brata Yonatana i privukao pažnju tadašnjeg izraelskog veleposlanika u SAD i budućeg ministra vanjskih poslova Moshe Arensa koji 1982. Netanyahua postavlja na poziciju zamjenika šefa misije u izraelskoj ambasadi u Washingtonu.
Od tog trenutka, javni život i politička karijera Netanyahua je lansirana preko noći. Elokventni engleski govornik s prepoznatljivim američkim naglaskom postao je poznato lice na američkoj televiziji kao utjecajni zagovornik države Izrael. 1984 Bibi je imenovan stalnim predstavnikom Izraela UN-a u New Yorku. Za vrijeme života u New Yorku, Netanyahu se sprijateljio i s Fredom Trumpom, ocem trenutnog američkog predsjednika Donalda Trumpa.
1996. postaje najmlađim premijerom od osnutka Izraela na čelu s desničarskom Likud strankom. Unatoč tome što je žestoko kritizirao Sporazum iz Osla, Netanyahu je 1997. potpisao sporazum kojim je predao 80% Hebrona pod kontrolu Palestinske vlasti i daljnje dogovore koji su predviđali djelomično povlačenje sa Zapadne obale. 1999. godine je poražen od strane Ehud Baraka, njegovog bivšeg zapovjednika u Sayeret Matkalu, koji je obećao promicati trajni mirovni sporazum te povlačenje s južnog Libanona što se i dogodilo 2000. Godine. Nakon poraza, Netanyahu je podnio ostavku na mjesto člana Knesseta i predsjednika Likuda, poziciju koju je preuzeo od Ariela Sharon. Nakon što je 2001. godine Sharon izabran za premijera, Bibi se vraća u vladu, najprije kao ministar vanjskih poslova, a potom i kao ministar financija. Godine 2005. podnio je ostavku u znak protesta zbog izraelskog povlačenja iz Pojasa Gaze.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
