Etiopija je sjedište Afričke Unije i jak saveznik zapadnih snaga, središnja točka američkih interesa u regiji, osobito onih koji se tiču borbe protiv terorističkih skupina. Tradicionalno viđena kao bastion stabilnosti, Etiopija se danas suočava s nizom unutarnjih sigurnosnih problema koje više ni vlada u Addis Ababi ne može skrivati pod tepih ili ukazivati na njih kao manje poteškoće koje ne trebaju zabrinjavati nikoga izvan etiopskih granica.
Kao i uvijek, u središtu etiopskih poteškoća su etnički odnosi, koji su u korijenu mnogih protuvladinih prosvjeda koji prijete destabilizaciji zemlje. Regija Oromia, u kojoj živi narod Oromo, je prvi započeo s takvim prosvjedima još 2015. godine. Nacionalni glavni grad Addis Ababa se trebao proširiti na tu regiju, pa su započeli protesti u Oromiji koji su se potom prelili u susjednu regiju Amhara, odražavajući široki bijes oko marginalizacije i represije središnje vlade, koju uvijek vodi etnička skupina Tigray. Sigurnosne snage su izašle na teren, a prema Human Rights Watchu u deset mjeseci izvanrednog stanja ubijeno je preko tisuću ljudi, a na desetke tisuća su zarobljeni. Izvanredno stanje je ukinuto u kolovozu ove godine, ali su u listopadu, za vrijeme festivala Irreecha, deseci tisuća Oromoa izašli opet na ulice i zahtijevali pad vlade.
Tijekom proteklih godinu dana ovi nemiri su osnaženi odvojenom krizom koja tek u posljednje vrijeme dobiva svoju punu pozornost. Etničko nasilje u pograničnoj zoni između Oromije i susjedne regije Somali, dovelo je do stotina mrtvih, više od stotinu tisuća raseljenih, a u pojedinim područjima se može govoriti o etničkom čišćenju. Sve zajedno, ovi problemi postavljaju ozbiljna pitanja o održivosti etiopskog modela etničkog federalizma, koji je osnovao Revolucionarni demokratski front etiopskog naroda, nakon što je ovaj front oslobodio zemlju komunističkog režima 1991. Ovaj model je dozvolio ograničenu autonomiju za devet regija na temelju etniciteta.
Detalji nasilja između regija Oromia i Somali teško su dolazili do međunarodne javnosti, ali je jasno da vlada nije uspjela jasno odgovoriti na stanje, što se posebno tiče federalnih sigurnosnih snaga. Etiopija ima jednu od najmoćnijih vojski Afrike i jednostavno nije shvatljivo kako ona nije mogla spriječiti izbijanje takvog sukoba. Čini se da se ne radi samo o nemaru, već o aktivnom učešću vlade u sukobu, koja je zauzela partikularan stav protiv nezadovoljnika u obje regije. Posebno se to tiče Liyu policije koje podržava predsjednik regije Somali Abdi Mohamud Omar, poznat i kao Abdi Illey, koji kontrolira tu policiju. On sprječava policiju i vojsku da doista pokrenu istrage o tome što se događa na terenu.
Etiopija je zemlja burne povijesti. Kada je car Haile Selassie 1974. svrgnut, na vlast je došla marksističko-lenjinistička vojna diktatura Derga, koju je vodio Megistu Haile Mariam. Time je započela komunistička diktatura s najduljim životom u Africi, pa i u svijetu, jer su samo Kuba, Kina i Sjeverna Koreja imali duže komunističko jednovlašće. Preko pola milijuna ljudi izgubilo je svoje živote pod Mengistuovom diktaturom. Glad u Etiopiji 1983.-1985. utjecala je na osam milijuna ljudi, pri čemu je čak milijun ljudi umrlo. Oslobodilački front Tigrajanskog naroda se 1989. spojio s Revolucionarnim demokratskim frontom etiopskog naroda, kojemu je pripomogao i pad komunizma u Europi. U svibnju 1991. Front je napredovao prema Addis Ababi, a Sovjeti nisu uskočili u pomoć Mengistuu. On je napustio zemlju i dobio azil u Zimbabveu, gdje i danas živi. Godine 2006., na suđenju koje je trajalo dvanaest godina, etiopski Visoki federalni sud osudio je Mengistua za genocid. Brojni drugi članovi njegovog režima su osuđeni za ratne zločine.
Nakon kratkotrajnog rata s Eritrejom, koji je završio odvajanjem ove regije i nastankom nove države, premijer Meles Zenawi je 1995. otpočeo s politikom etničkog federalizma, davajući značajne ovlasti regionalnim etničkim vlastima. Etiopija danas ima devet poluautonomnih administrativnih regija (Addis Ababa, Afar, Amhara, Benishangul-Gumuz, Dire Dawa, Gambela, Harari Oromia, Somali, Južni narodi, Tigray) koje imaju moć fiskalne autonomije. Ove regije mogu osnivati vlastite vlade i demokratski sustav u skladu s federalnim ustavom. Svaka regija ima regionalno vijeće koje bira narod, te to vijeće ima zakonodavne i izvršne ovlasti. Zanimljivo je da članak 39. etiopskog Ustava daje svakoj regionalnoj državi pravo na odcjepljenje od Etiopije. Postoji ipak rasprava koliko je to pravo jamčeno u realnim okvirima države.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
