Irački Kurdi su najavili zamrzavanje rezultata referenduma o nezavisnosti, što je birokratski način potvrde da nema namjere njegovog realiziranja. A taj potez je ujedno drugi vid primirja s vladinim trupama koje su izbacile kurdske snage iz Kirkuka i okolice. Kurdi su se kockali s referendumom i naposljetku su izgubili. Čini se kao da su očekivali zapadnu pomoć, ali niti jedan zapadni saveznik nije uskočio Erbilu u pomoć, unatoč glasnim povicima u nekim zapadnim državama da je kurdski poraz pobjeda iranske prevlasti nad Irakom, a naročito osobna pobjeda zapovjednika specijalnih snaga Islamske revolucionarne garde Kasema Sulejmanija. Iako State Department nije potvrdio sudjelovanje iranskih snaga na terenu prilikom zauzimanja kontrole nad Kirkukom, čini se nevjerojatnim da bi iračke državne snage same uspjele pobijediti pešmerge – inače se ne bi natezale mjesecima i zahtijevale predaju kirkuških naftnih polja. Takva iranska pomoć je logična, jer Teheran želi stabilnog susjeda na svojim zapadnim granicama, pa je i iranski čimbenik pomogao uspjehu Bagdada, zajedno s kurdskim političkim nejedinstvom i manjkom vojne opreme. Veće je pitanje zašto Washington nije pomogao svojim kurdskim prijateljima.
Potpuni fijasko kurdskog referenduma je, ruku na srce, bio očekivan još prije nego se referendum dogodio. Teško je i zamisliti kakav koloplet nasilja bi proizvelo proglašenje neovisne kurdske države u susjednim zemljama, koje su bile spremne koordinirano napasti Kurdistan u slučaju takve odluke. U samom Kurdistanu nastale su optužbe protiv Masuda Barzanija zbog prebrzog raspisivanja referenduma. Kurdi se osjećaju izdanima kao mnogo puta u svojoj povijesti; onkraj svađe između kurdskih lidera Erbila i Sulajmanije, mnogi Kurdi smatraju da je referendum bio samo povod za uspjeh moćnih arapskih, turskih i iranskih susjeda. Ideja o proglašenju neovisnosti s okupljanjem teritorija u susjednim državama za stvaranje velikog Kurdistana bila je jedina koja je okupila Ankaru, Teheran i Bagdad u čvrsti savez.
Posljedično, iračka je vojska sada u Kirkuku, gradu kojega su Kurdi napali 2003., netom nakon rušenja režima Sadama Huseina. Nakon uvođenja vojne uprave u gradu, počele su pljačke i otimanja, a potom su Kurdi tvrdili kako je Kirkuk kurdski grad, te da Kurdi polažu pravo na njega kao dio autonomnog Kurdistana. No, povijesne činjenice govore drugačije. Od osmanskog doba je Kirkuk bio nastanjen Turkmenima. Čak je Mustafa Kemal Atatürk odbio potpisati ugovor kojim se Kirkuk odvaja od Turske i daje pod britansku upravu na kraju prvog svjetskog rata, upravo jer je grad bio i ostao regionalnim središtem Turkmena. Ujedno su Kurdi nastojali zauzeti Mosul, ali je otpor arapskih sunita bio prevelik.
Nije slučajno da su Kurdi nastojali zadobiti Kirkuk i Mosul, jer se radi o strateški važnim gradovima uz naftna polja, tradicionalno izvor moći iračkih vladara. Kurdi su prvo napali postrojenja naftne industrije i električne energije ne bi li tako dobili veću pozornost u Bagdadu i zadobili svoju autonomiju, jer svaki drugi korak bi vodio blokadi isporuke energenata, prije svega Kirkuku i Mosulu. Kad je iskrsnulo pitanje pljačke, Barzani je krivnju svalio na slobodne bande, što znači da je Kurdistan već u to vrijeme bio podijeljen iznutra, što je kasnije postalo otvorenom činjenicom. Kurdi se od 2003. naovamo ne bore toliko ni s Bagdadom, niti s Teheranom ili Ankarom, već među sobom. Te borbe nisu samo vidljive političke svađe triju glavnih kurdskih političkih stranaka, već uključuju i oružane sukobe. Barzani je koristio vlastite naoružane skupine koje su likvidirale nepoželjne po provinciji Sulajmanije. Ipak, međunarodna je zajednica takvo ponašanje tolerirala i stvorila imidž pešmerga kao boraca za slobodu.
Nije dugo trebalo iračkom premijeru Hajderu al-Abadiju za slanje iračke vojske u zauzimanje naftnih polja u Kirkuku. Sada federalna vlada nastavlja s izvlačenjem nafte, a Ministarstvo nafte je krajem listopada zatražilo pomoć britanske naftne kompanije BP za povećanjem proizvodnje u Kirkuku na 700 tisuća barela dnevno. Poseban odjel u ministarstvu je napravljen za naftnu proizvodnju u provinciji Kirkuk. Ovdje se nalazi 35 milijuna barela naftnih rezervi i proizvodni kapacitet između 750 tisuća i milijun barela dnevno. Federalna vlada u Bagdadu je odlučna zadržati kontrolu nad naftnim resursima, pa je irački ministar nafte upozorio sve zemlje i međunarodne naftne kompanije da se ne može potpisivati nikakav ugovor bez konzultiranja federalne vlasti. Prema tumačenju Bagdada, to se sada odnosi i na naftna polja u samom iračkom Kurdistanu, jer irački ustav nalaže da je sve naftno bogatstvo pod upravom federalne vlade. Za sada su glavna naftna polja – Bay Hassan i Havana – pod upravom North Oil Company, koja je vezana uz federalnu vladu i pod nadzorom Ministarstva nafte. Irački Kurdistan i dalje izvozi naftu u tursku luku Ceyhan, u skladu sa starim ugovorima. Ovaj izvoz, koji donosi jedini pravi dohodak Erbilu, iznosi između 220 i 240 tisuća barela dnevno. Stoga u budućnosti bi mogla kurdska autonomna vlast tražiti zajedničku upravu nad Kirkukom. Za sada Bagdad gleda na ovu prodaju nafte Turcima isključivo kao krijumčarenje.
Iako će prevlast Bagdada nad krijumčarenjem i prodajom nafte sada biti barem djelomično zaustavljeno, federalna vlada će imati problem s postojećim ugovorima koje je Erbil potpisao s međunarodnim kompanijama, među njima i ugovor koji je Kurdistan potpisao s ruskom kompanijom Rosnjeft i to samo par dana prije referenduma o neovisnosti. To je pitanje na koje Bagdad tek treba dati odgovor, kao i na dogovor s Erbilom oko postotka koji se dijeli po svim federalnim jedinicama iračke države. Mnogi su očekivali da će Kirkuk biti krvavi pohod iračke vojske, ali je preuzimanje bilo lagan posao za federalnu vladu, pa se može reći da je naftno bogatstvo Iraka prošlo stadij povoda za rat.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
