Uvod
Sustav kolektivne sigurnosti, zasnovan je na očekivanju koordiniranog djelovanja svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Ta suradnja je ostvarena za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne i nakon njega. 1945. godine taj sustav je bio zamišljen da djeluje prije svega u međudržavnim sukobima. Hladni rat i u utrka u naoružanju paralizirali su akcije Vijeća sigurnosti sve do dolaska na vlast Mihaila Gorbačova u bivšem Sovjetskom Savezu.
Nakon Hladnog rata većina sukoba koji se nađu u domeni Vijeća sigurnosti nisu međunarodni nego unutarnji sukobi u granicama država, ali s međunarodnim implikacijama. Pojam 'prijetnje miru' proširio se i na masovne zločine protiv civiliziranog stanovništva, na zločine međunarodnog terorizma, na opasnost od širenja oružja za masovno uništenje. Budući da apsolutno najnadmoćnija uloga u sadašnjem sustavu kolektivne sigurnosti pripada Vijeću sigurnosti, to se pitanje funkcioniranja tog sustava, zapravo, najvećim i najvažnijim dijelom svodi na pitanje funkcioniranja Vijeća sigurnosti. To tijelo Ujedinjenih naroda ima glavnu odgovornost za održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. Ujedinjeni narodi nisu nikada poduzimali akciju oružanim snagama po čl. 42. Povelje, te kolektivna sigurnost gubi vjerodostojnost i uvjerljivost, a baš se na vjeri u taj sustav moglo osnovati odricanje od tradicionalnih oblika obrane.
Nije moguće navesti neko autoritativno tumačenje mirovnih operacija, jer Ujedinjeni narodi nikad nisu formirali njihovu točnu definiciju. Ipak, može se reći da su mirovne operacije Ujedinjenih naroda akcije ili mjere koje uključuju upotrebu multinacionalih oružanih snaga pod kontrolom Ujedinjenih naroda u svrhu održavanja mira, u situacijama nemira, na temelju pristanka ili zahtjeva svih stranaka i bez upotrebe oružja, osim u samoobrani.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.