Nakon prvih nekoliko godina stabilizacije i oporavka od užasnog stanja ekonomije koja je bila izmučena Drugim svjetskim ratom i poslijeratnom posvemašnjom neimaštinom, postavljeni su uvjeti koji su japanskoj ekonomiji omogućili uzdizanje poput feniksa. Stabilan, ubrzan i postojan rast mogao je započeti. Nikad prije viđen fantastičan rapidni rast koji je obilježio japansko gospodarstvo od prvih godina 1950-ih do negdje početka 1970-ih godina, predstavljao je jedno posebno razdoblje iz snova koje je dobilo naziv japansko ekonomsko čudo. I to je doista bilo čudo kojem treba zapljeskati i odati počast.
Ipak, čudo nije bilo splet sretnih okolnosti poput lutrije ili puke sreće već iza njega je stajala promišljena politika. Fascinantan rast japanske ekonomije tijekom sljedeća dva desetljeća posljedični je rezultat specifičnih vladinih politika i mjera, utjecaja povoljnih geopolitičkih okolnosti, ali ne treba podcijeniti činjenicu da je ono postignuto kroz mukotrpan i marljiv rad tzv. običnih Japanaca. Trebalo je zasukati rukave i krenuti od primitivnih uvjeta prema vrhu i upravo je u takvoj nezahvalnoj poziciji japanski narod pokazao svoje kvalitete.
Specifična odlika japanskih ljudi da vrednuju i unapređuju svoja znanja i vještine te ih primjene u praksi bio je najvažniji razlog uspjeha. Japan je u tom periodu uspio kompletirati proces industrijalizacije i postati jedna od prvih razvijenih država u istočnoj Aziji. Japanci su postali prepoznatljivi jer su uspjeli ispravno koristiti strane tehnologije i tehnološki "know-how" kojeg su uvozili iz inozemstva. Japanci su postali najbolji u korištenju stranih inputa jer je Japan proizvodio vrlo malo autentične tehnologije. Međutim, Japanci su uspjeli stvoriti novu tehnologiju poput masovnih sustava proizvodnje s niskim troškovima, kombinirajući brojne strane tehnologije. Japanci su po svojim inovacijama briljirali u automobilskoj i brodograđevnoj industriji.
Za brzi gospodarski rast bile su zaslužne politike vlade Hayato Ikede koje su se temeljile na ogromnoj potrošnji i ogromnom izvozu. Premijer Ikeda postao je arhitekt ekonomskog čuda jer je poticao politiku teške industrije. Njegova politika se bazirala na tome da državna Banka Japana izdaje zajmove gradskim bankama koje zatim izdaju zajmove industrijskim konglomeratima. Takav sustav prevelikog posuđivanja, uz vladinu relaksaciju antimonopolističkih zakona, vodio je do ponovne pojave skupine konglomerata zvane "keiretsu" koje su zrcalile bivše konglomerate zaibatsue. Keiretsui su efikasno alocirali resurse i postali globalno konkurentni. Dovršetak industrijalizacije omogućio je značajno poboljšanje životnog standarda i svjedočio značajnoj promjeni u potrošnji. Prosječna mjesečna potrošnja gradskog obiteljskog kućanstva udvostručila se između 1955. i 1970. Štoviše, struktura japanske potrošnje se također promijenila. Smanjila se potrošnja dnevnih potreba poput hrane, odjeće i obuće dok se povećala potrošnja na rekreativne aktivnosti uključujući namještaj, medicinsku opremu, promet, obrazovanje... Promjene u potrošnji potaknule su rast BDP-a i potaknule veću proizvodnju.
Brzorastuća ekonomija između 1955. i 1961. stvorila je pretpostavke za "zlatne šezdesete" koje se također ubrajaju u period japanskog ekonomskog čuda. 1965. nominalni BDP Japana iznosio je nešto iznad 91 milijardu $, a petnaest godina kasnije 1980. drastično je skočio na 1.065 trilijuna $. Premijer Ikeda poduzeo je ambiciozni plan udvostručenja dohotka. Vlada je snizila kamatne stope i poreze kako bi motivirala građane da troše. Zahvaljujući financijskoj fleksibilnosti, vlada je brzo proširila javne investicije u japansku infrastrukturu gradeći autoceste, brze željeznice, metroe, zračne luke, morske luke i brane. Vlada Ikede je također proširila državne investicije u komunikacijski sektor ekonomije koji je ranije bio zanemaren. Takvi potezi učvrstili su trendove mješovitog japanskog gospodarstva koje se zasniva od javnog i privatnog sektora. Usprkos Ikedinom naginjanju prema vladinoj intervenciji i regulaciji gospodarstva, vlada je progurala liberalizaciju trgovine. Do 1960. trgovinski uvoz bio je liberaliziran do postotka od 41% u usporedbi s 22% 1956.
Ikeda je planirao liberalizirati trgovinu na 80% u roku tri godine ali naišao je na otpor industrije (koja je napredovala kroz državne zajmove) i nacionalističke javnosti koja se bojala da stranci ne preuzmu bitna poduzeća. Ikedin plan o udvostručenju dohotka uvelike je bio odgovor na sve veći otpor i široku paniku o liberalizaciji kako bi se utišala javnost. Ikedini motivi su bili čisto pragmatični. Ipak, krenulo se u liberalizaciju trgovine tek nakon osiguranja zaštićenih tržišnih principa kroz državne regulacije koje su davale povlašteni status japanskim poduzećima i proizvodima.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
