Iako je skepticizam oko američko-ruskog dogovora za zaključenjem rata u Siriji i poražavanjem Daeša te ostalih terorističkih organizacija velik, sve se više promišlja o budućem uređenju sirijske države, koja je nepovratno podijeljena po etničkim, vjerskim i zemljopisnim linijama. Gospodarske poveznice i međuovisnost raznih dijelova društva i države neće dopustiti da se Sirija raspadne, što potvrđuje i činjenica da Sirijci imaju snažnu želju nacionalnog jedinstva. Međutim, zemlja je fragmentirana u međusobno suprotstavljena središta moći, nad kojima Damask teško može ostvariti kontrolu.
Tako su kurdske skupine u ožujku ove godine najavile osnivanje autonomne federalne regije u sjeveroistočnoj Siriji. Ta objava je došla iz malog grada Rumejlana, koji je središte naftnog bogatstva sjeveroistočne Sirije, čime se htjelo dati do znanja da Kurdi smatraju regiju, ali i naftu, svojim, te da sirijski sukob nije samo rat vlade i pobunjenika, već ima znatno složeniju pozadinu. Taj sukob, u pogledu kurdske Stranke demokratske unije (PYD), neće završiti sve dok se ne postigne novi nacionalni sporazum o alokaciji resursa zemlje.
Petogodišnji rat, najvažniji sukob današnjice, stvorio je nova zemljopisna središta moći, koja štite lokalne milicije, a čije su institucije u potpunosti neovisne o Damasku, a također imaju značajnu razinu lokalne legitimnosti. Istodobno, većina Sirijaca pokazuje nevjerojatnu prisnost sirijskom identitetu, zajedničkoj povijesti i državi koja je u moderno doba sasvim dobro funkcionirala, te se protive podjeli zemlje. Stoga se pokušava pronaći neki oblik političke decentralizacije, osobito poseban status za Kurde, kako bi se zaustavio sukob i počela obnavljati zemlja.
Decentralizacija bi zapravo približila lokalna središta nezavisne moći Damasku, a istodobno bi odgovorila na želje sirijskih građana, smanjila opasnost ponovnog sukoba, te osigurala zajedničku sirijsku budućnost. Ujedno bi spriječila nastanak nekog novog Daeša. Istodobno se ne bi trebalo smetnuti s uma da se decentralizacija ne smije uvoditi samo zbog prestanka sukoba, već s pogledom prema budućnosti, jer bi se Siriji mogao dogoditi novi Dayton, kao onaj u Bosni i Hercegovini, koji je zacementirao nekvalitetne odnose.
Sirija nema moderno iskustvo decentralizirane uprave. Pod Hafezom al-Asadom, a od 2005. i pod Bašarom, središnja vlast je bila vrlo jaka. Državne institucije su bile odgovorne za cijelu zemlju, a vlada je ostala najvećim poslodavcem i ulagačem. Većinu državnog aparata činili su članovi ruralne elite, ponajviše pripadnici alevitske zajednice, kao i oni iz tradicionalnih baatističkih regija kao što su Hauran na jugu, Gab u središtu zemlje, te iz grada Deir ez-Zora.
Kad je Bašar al-Asad preuzeo vlast, pokušao je dati više inicijative lokalnim vlastima. Ali gospodarske teškoće su navele 2005. sirijsku vlast da se smanje subvencije na robu i usluge, te su se smanjile i državne investicije. Kako bi se spasilo gospodarstvo, vlada je liberalizirala trgovinu i gurnula ju u privatni sektor, koji se nalazio u urbanim središtima i pod kontrolom Damaska. Posljedično je raslo nezadovoljstvo u ruralnim krajevima, posebice na sjeveru, istoku i jugu Sirije. Ovo se nezadovoljstvo najzad pretvorilo u otvoreni sukob 2011., te je bio jedan od ključnih razloga ustanka.
Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.
