Federalne rezerve SAD-a i njihov veliki značaj: O zlatu, srebru i papirnatom novcu

Prava uloga i funkcije vlade uvijek su bile vrlo osjetljiva tema u SAD-u. Zbog povezanosti federalne vlasti i centralne banke, ta je veza, u raznim razdobljima prošlosti SAD-a, činila centralno bankarstvo političkom kontroverzom. Mnogi su Amerikanci u prošlosti žustro raspravljali o tome kako ustrojiti ustanove centralnog bankarstva, a neki su od njih proveli većinu svojih života boreći se protiv samog postojanja takvih ustanova. U člancima o Federalnim rezervama SAD-a pokušat ćemo dati osvrt na povijest centralnog bankarstva u SAD-u, od završetka Američkog rata za nezavisnost pa sve do osnivanja Sustava federalnih rezervi u obliku u kakvom su i danas u SAD-u.

Prva i Druga narodna banka SAD-a
Od usvajanja Ustava, 1787. godine, Sjedinjene Države imale su dva neuspjela pokušaja s osnivanjem središnje banke. Potaknuti iskustvom s monopolskom moći engleske središnje banke, Bank of England, osnivači Sjedinjenih Američkih Država bili su izrazito protiv uspostavljanja centralne banke, bilo ona privatno ili državno upravljana. Ovo je bila prvenstveno želja već postojećih banaka za izbjegavanjem dominacije snažne narodne banke i pretpostavka nadmoći državnih nad federalnim vlastima. Posljedica toga je da su bankarstvo regulirale države pojedinačno do 1863.g., i izbijanja Američkog građanskog rata, uz izuzetke Prve i Druge narodne banke.

Prvu narodnu banku osmislio je tadašnji ministar financija Alexander Hamilton; on je svoju ideju temeljio na modelu Engleske banke, koja je bila u privatnom vlasništvu. Benjamin Franklin, jedan od autora 'Deklaracije neovisnosti' i američkog Ustava, snažno se protivio ovoj ideji jer je smatrao da središnja banka u privatnom vlasništvu s mogućnosti izdavanja nacionalne valute predstavlja veliku opasnost.
Prema zamisli ministra Hamiltona, 80% banke bi bilo u privatnom vlasništvu, što je uključivalo i ulagače iz najvećih britanskih banaka.

Jedan od onih koji je dosta uložio, a prema nekima bio i njen najveći dioničar, bio je Nathan Rothschild, tada najmoćniji londonski i svjetski bankar. Obraćajući se Kongresu, A. Hamilton je napisao da bi ta banka trebala biti 'narodna banka koja bi, objedinjavanjem utjecaja i interesa bogatih ljudi i sredstava američke Vlade, mogla toj vladi dati dugotrajan i sveobuhvatan kredit kakav joj treba'. Premda se Thomas Jefferson snažno protivio donošenju zakona o središnjoj banci u privatnim rukama, Prva Narodna dobiva povelju (registraciju) od Kongresa, a George Washington je potvrđuje svojim potpisom 25. veljače 1791. godine, iako je to bilo u suprotnosti s Ustavom, gdje stoji da će 'Kongres imati ovlast uređivati i ubirati porez, pristojbe, davanja i trošarine, plaćati zaduženja i predviđati zajedničku obranu i opće blagostanje SAD-a....kovati novac, regulirati njegovu vrijednost, te vrijednost stranog novca, te učvršćivati standard težina i mjera.'

Osnivanjem Prve narodne banke ona preuzima mnoge funkcije centralne banke jer je u mogućnosti kontrolirati moć državnih banaka nad izdavanjem novčanica i davanjem zajmova. Prva narodna banka SAD-a bila je profitabilna, s prosječnom stopom prinosa od 8% godišnje za njezine investitore. Usprkos tome, Kongres joj nije produljio povelju 1811. godine.

Premda je bilo mnogo razloga za to, jedan od najvažnijih je bio taj da je vlasništvo nad dijelom dionica banke došlo u ruke stranaca, većinom londonskih bankara. Amerikanci su se bojali pretjerane strane kontrole nad gospodarstvom, naročito od strane londonskih bankara, jer su to doživljavali kao ponovnu britansku kolonizaciju, ali ovoga puta financijskim sredstvima. Ovo mišljenje je posebno došlo do izražaja kad se Prvu banku pokušalo učiniti centralnom bankom. Protivnici centralne banke su tvrdili da će Prva narodna banka SAD-a obeshrabriti rast državnih banaka redovitim iskupom (zamjenom) državnih novčanica za zlato ili srebro.

Poštovani, za čitanje cijelog ovog teksta morate biti pretplatnik.